Da li Vam se čini da kako starite, sve više postajete poput djeteta?
Kad me u petak nazvao moj prijatelj glazbenik, javivši mi kako zbog nekih neplaniranih obaveza popodne neće moći odvesti svoju i moju kćer, inače najbolje prijateljice, u glazbenu školu, pomalo sam bila ljuta zato što ću ih morati voziti ja po pravoj sniježnoj mećavi, jer sam prije nepunog sata stigla s posla, a već moram natrag u grad i to po tako lošem vremenu.
I kad smo nekako po pravoj sniježnoj vijavici, cestom kroz šumu, istina asfaltiranom, uspjele stići do glazbene, njih dvije su ostale u školi a ja sam, stavivši kapuljaču na glavu, prošetala kojih stotinjak metara sniježne ceste, noseći stari papir do obližnjeg kontejnera.
Iako vrijeme baš i nije bilo za šetnju i odlaganje starog papira, ipak sam prošetala po snijegu, doživjevši tu šetnju poput prave zimske bajke.
Već sam bila potpuno i zaboravila kakav je to osjećaj, budući da unatrag 15-ak godina nisam imala prilike prošetati sniježnim gradom, jer se po takvom vremenu isključivo vozim i jamram kako mrzim snijeg zbog zimskih uvjeta na cesti.
A sada sam konačno osjetila svu ljepotu zimskog, sniježnog vremena, sa pahuljama koje su mi se lijepile po licu i rukama, stvarajući bijeli, blještavi pokrivač posvuda naokolo.
Kroz tu sam šetnju ponovno spoznala sve čari prave, sniježne zime, sa ogromnim bijelim pahuljama i zavoljela je kao što sam je voljela dok sam bila klinka, negdje do 4. osnovne, u dobi u kojoj je sad moja najmanja kći.
I za kraj, jedna lagana stvar Jasne Zlokić - Moja Zagrebačka zima, koja me tako podsjeća na moje zime poslje
Post je objavljen 30.11.2010. u 21:43 sati.