Kako li samo vrijeme brzo leti
Još samo pet dana i ode mjesec svibanj a lipanj mi se svake godine čini nekako kratak jer potkraj mjeseca mi je i rođendan, pa onda evo, ode pola godine. Pomalo sam nervozna što gotovo tjedan i po nisam napisala niti jedan post a razlog za to nije boi nedostatak ideja za pisanje nego moje tehničko čudo u obliku interneta koje je potpuno zakazalo i izdalo me pa sam zbog toga što nisam mogla svoje ideje, a činilo mi se da mi baš u to vrijeme padaju na pamet dobre ideje za pisanje, pretočiti u koji novi post.
Nedavno sam pročitala kratki roman Sanje Pilić pod naslovom "Mala torba - velika sloboda" i meni se učinio odličnim pa bih ga stoga preporučila svakoj ženi u nekim srednjim godinama, koja inače voli bilo što čitati, da ga pročita, jer mi se čini vrlo poučnim. Istina da sam ja u tom romanu našla neka potpuno suprotna poimanja stvari u odnosu na to kako ih gledam iz svoje osobne perspektive. Prvenstveno se ta suprotnost odnosi na sam naslov, budući da u mojem slučaju vrijedi pravilo "Velika torba - malo slobode", s obzirom da cijeli život nosim velike torbe i u njima sam ranijih godina uglavnom nosila nedovršene predmete s posla a danas nepotrebne sitnice, a što se tiče slobode, koja žena koja ima sedmeročlanu obitelj, vrt i kuću, a uz to je još i zaposlena na poslu na kojem ostaje po 12 i više sati dnevno, uopće može razmišljati ili govoriti a slobodi, a kamoli pak živjeti tu slobodu. Također Sanja Pilić opisuje mržnju prema zimi kao godišnjem dobu i svemu onom što zima sa sobom nosi, dok u mojem slučaju taj intenzitet mržnje, bar kad su godišnja doba u pitanju, osjećam prema proljeću i iako je već kraj svibnja, još uvijek se osjećam kao da imam gripu, kišem, kašljem, suze mi oči, peče me grlo, steže u prsima, pa zbog svega toga bježim u zatvoreni prostor kako bih se što manje izlagala tom prokletom zelenilu, vjetru i peludu koji mi nedaju živjeti i kako starim, svake se godine osjećam sve gore i gore.
Oni koji su možda pročitali moj zadnji post misle kako sam nepismena jer je isti pun grešaka koje nisam stigla ispraviti bojeći se da mi računalo ne proguta u nepovrat cijeli post ili da sam možda vulgarna zbog grubih riječi koje sam na nekoliko mjesta upotrijebila, no to je jednostavno bila struja moje svijesti koja me ponijela jer otvarajući temu te moje nekadašnje, velike i neostvarene ljubavi, uvijek me ponovno uhvati bijes, zapravo bijesna sam na sebe zbog svoje tadašnje naivnosti, pa sam onda spremna i na gore i teže riječi od onih koje sam u prošlom postu napisala.
Ah da, moram napomenuti kako sam doznala da se jedna moja školska kolegica vratila na nekoliko tjedana iz Amerike, kako bi bila uz bolesnu majku koja je u međuvremenu čak i preminula, pa vjerujem da ću uspjeti stupiti s nom u kontakt, bar joj izraziti saučešće a možda ćemo se čak i vidjeti, nakon dugih, gotovo 30 godina. Nije li to prekrasan osječaj ponovno sresti staru prijateljicu ili prijatelja nakon toliko godina. Vjerujem da samo rijetki od nas imaju tu sreću da mogu osjetiti ushićenje zbog toga i to me više usrećuje i ispunjava no što bi me mogla u usretiti bilo koja ovozemaljska materijalna stvar jer one su ionako sve prolazne i kad jednom postanemo svjesni te činjenice, tada počnemo živjeti bezbrižnije, bez nepotrebnih opterećenja u smislu imam li frizuru, imam li cipele ili kaput neke poznatije robne marke, studira li mi dijete na nekom poznatom, privatnom veleučilištu koje je trenutno in. A ja sam upravo sve to spoznala prije nekoliko godina, i ne samo to, nego i postojanje još niz nepotrebnih stvari kojima ljudi streme i zbog kojih si bezpotrebno uništavaju život jer misle kako ih obavezno moraju imati s obzirom da se ne mogu pomiriti s činjenicom da on to nema a onaj drugi ima. Odoh na spavanje, jer vrijeme strašno brzo prolazi a sutra je ipak još jedan novi radni dan
|
