Prije pola sata sam konačno stigla sa jednog u nizu mojih dugih, iscrpljujućih poslovnih sastanaka, koji se uglavnom održavaju u vremenu između 18.00 i 22.00 i ne mogu zaspati prije nego što napišem ovaj post a na pisanje me zapravo potakao jedan susret sa mojom davnom neostvarenom ljubavi, ako se to uopće može nazvati susret, budući da sam ja, čim sam ugledala njegovu sjenu, okrenula glavu na drugu stranu, ne željeći izmijeniti niti pozdrav sa njim. a sve je zapravo poćelo prije neka davna, gotovo tri desetljeća na medi predivan, romantičan način, jedne hladne, sniježne siječanjske subote, za vrijeme mojih zimskih praznika na prvoj godini studija. Vjerovala sam kako će me ta ljubav, koja mi se činila kao ljubav na prvi pogled, izvući iz depresije u koju sam tonula zbog nagomilanog gradiva na prvoj godini studija, koji me ama baš niti malo nije interesirao. No u konačnici, ipak sam uspjela diplomirati među prvim studentima na mojoj godini, no to je već vilo kasnije, u vrijeme kad sam se potpuno otrijeznila od općinjenosti mojom, kako sam tada mislila, velikom i sretnom, idealnom ljubavi. A sve je zapravo prestalo prije nego što je i počelo, nakon nekoliko tjedana i nekoliko zajedničkih izlazaka, kada mi je idiot rekao da ne želi samnom ništa više od prijateljstva jer je ljudo zaljubljen u neku klinku koja je tada imala svega 16 godina i nije htjela niti čuti za njega, ona je onda okretala glavu na drugu stranu kao što ja okrećem danas. Što li me zapravo toliko poput magneta privuklo tom idiotu? Dali njegov promukli glas, da li njegove snažne ruke koje su me fascinirale jer su me podsjećale na ruke mog oca, da li to što je bio drukčiji od svih drugih, to što je isti horoskopski znak kao i ja, svega jedan dan razlike u našim rođendanima. Tko to u stvari zna? Vjerojatno samo dragi Bog koji je uvijek bio uz mene i pokazivao mi pravi put. Sva sreća što taj idiot od čovjeka zasigurno nije uopće informatički opismenjen i što se najvjerojatnije ne služi računalom niti uživa u blagodatima koje pruža današnji internet pa na svu sreću neće moći pročitati ovaj moj post. Danas kad čitam ljubavne pjesmice koje pišu neka djeca na svojim postovima, razmišljam kako je užasavajuće biti nesretan zbog neuzvraćene ljubavi, no lakše ti je ukoliko znaš da je tvoj predmet obožavanja dostojan te neuzvraćene ljubavi, što nije bilo u mojem slučaju, jer ja zapravo tu osobu nikad nisam potpuno niti upoznala, nego sam ga idealizirala i u svojoj ga mašti i fantazijama zamišljala idealnim, onakvim kakav on nije bio, već naprotiv, poseban i otkačen i nimalo vrijedan moje velike nesebične, neuzvraćene ljubavi zbog koje sam se prepuštala depresiji i ogromnim količinama hrane, poslije čega sam bila još nesretnija. No srećom. i moja nesretna, neuzvraćena ljubav je bila prolazna kao što je i sve drugo u životu prolazno, poslije nje dolazile su druge, sretnije, no i nesretna ljubav je zasigurno jedna velika škola i iskustvo u životu svakog mladog čovjeka, kao i pouka da sa ljudima treba oprezno i ne poklanjati im previše povjerenja, čak niti onda kada nam se čini da su nam prijateljski naklonjeni. Zbilja su kasni sati i odoh na spavanje. Sutra je novi radni dan. Do nekog novog posta i nove teme.
Post je objavljen 18.05.2010. u 23:26 sati.