kolumna jedne superžene

Moje prijateljice iz djetinjstva II

Iako su neki kasni noćni sati postali moje vrijeme za pisanje postova, danas učinih iznimku, u ovo sumorno kišno popodne, dok su mi još svježi neki današnji događaji i razmišljanja o kojima imam namjeru pisati. Na pisanje ovog posta najviše me potaknuo jedan mail koji je pristigao na moju službenu mail adresu, od jedne moje prijateljice iz djetinjstva sa kojom sam bila veoma prisna od najranijih dana od kad znam za sebe, pa sve tamo do nekih najboljih godina (dvadeset i neke) kad sam se udala i odselila u drugo mjesto. Ona i ja gotovo da nismo uopće bile u kontaktu punih 25 godina, sretale smo se onako u prolazu, uglavnom na cesti, ona u svojem, ja u svojem automobilu, ponekad čak i bez najobičnijeg pozdrava podizanjem ruke. No početkom ove godine, sretosmo se na sahrani majke zajedničkog kolege iz školskih dana i čini mi se da smo u nepunih sat vremena uspjele ponovno pohvatati sve one veze koje su nas vezale u mladosti a koje su bile prekinute u dugom nizu od 25 godina. Iako smo se nakon tog susreta vidjele svega jednom te čule nekoliko puta telefonom, budući da meni kako poslovne, tako ni obiteljske prilike uglavnom ne ostavljaju slobodno vrijeme za bilo kakve druge aktivnosti osim onih na relaciji kuća - posao, sretna sam što sam nakon toliko godina ponovno obnovila to prijateljstvo. No unatoč tome, ona mi u posljednje vrijeme često šalje mail poruke i uvijek se svakoj takvoj poruci jako obradujem svjesna kako sam jedna od rijetkih sretnika koji je uspio obnoviti jedno staro i već gotovo zaboravljeno prijateljstvo. Vjerujem da bi većina ljudi kad bi se našla u današnjoj mojoj situaciji bila jako sretna. Jedno obnovljeno prijateljstvo znači mi puno više od nekih materijalnih stvari iako u današnje materijalištičko doba mnogi, zapravo većina ljudi, ne može razumijeti takav moj način razmišljanja.
Kao što sam sretna zbog obnove tog starog prijateljstva, isto sam tako tužna zbog jednog mog propalog prijateljstva o kojem sam nedugo pisala. Nisam se mogla pomiriti sa činjenicom da ništa neznam o jednoj mojoj bolesnoj prijateljici i da nikako ne mogu doći do nje, budući da je ona odbacila sve moguće kako telefonske, tako i ostale veze sa vanjskim svijetom te živi u svom posebnom svijetu, no ipak sam uspjela stupiti u kontakt sa jednom vrlo ljubaznom socijalnom radnicom iz Centra za socijalnu skrb pod koji spada kvart naše metropole u kojem živi moja bolesna prijateljica. Iako Zagreb ima 20-ak Centara za socijalnu skrb, od prve sam pogodila onaj koji sam tražila, te vrlo lako došla do mjerodavne osobe koja je bila vrlo susretljiva, ispričavši mi kako je moja nekadašnja prijateljica zdravstveno vrlo loše, kako živi na dnu dna no nitko joj ne može pomoći budući da ona sama zbog svoje bolesti koje nije svjesna, ne želi prihvatiti tuđu pomoć. Jedino što sam u tom trenutku mogla napraviti i što sam napravila bilo je to da sam navedenoj osobi ostavila svoje podatke, a ona me obećala kontaktirati prema potrebi.
Pitam se samo kako je ta moja prijateljica prezimila prošlu dugu i hladnu zimu, na čemu se grijala i što je jela. Zar je moguće da netko u našoj metropoli živi takvim životom a nema nikog tko bi se pobrinuo za njega. Društvo je trenutno ne može smjestiti nigdje u nikakvu ustanovu jer ona nije lišena poslovne sposobnosti a sama ne pristaje niti na liječenje niti na smještaj u neku odgovarajuću ustanovu. Kakvo li smo mi to društvo kad su takve osobe prepuštene same sebi i ulici na kojoj mogu umrijeti od zime i gladi a ne postoje mehanizmi da ih se zbrine na odgovarajući način. Možda sam previše odlutala u nekakvom tužnom smjeru, no osobno ću nastojati, uz sve obaveze koje imam i uz činjenicu da živim u drugom mjestu, udaljenom nekoliko desetaka km od metropole, posjetiti je, no pitam se da li ću naći zaključana vrata, jer najvjerojatnije me neće niti prepoznati a ako me i prepozna, teško da će mi otvoriti jer ona uslijed svoje bolesti živi u jednom svom posebnom svijetu. No vrijedi truda pokušati spasiti od propasti još jedno staro prijateljstvo iz djetinjstva.
.