kolumna jedne superžene

Moj prvi susret sa zapadnom Europom

Iako se moj prvi direktni susret sa zapadnom Europom, točnije sa Njemačkom, dogodio tamo neke davne 1987. g., u doba moje rane mladosti, neki detalji su toga putovanja još su mi ostali svježi kao da su se dogodili jučer. Zapravo, posredan kontakt sa tom, nama najdražom zemljom zapadne Europe, stekla sam već u doba najranijeg djetinjstva, budući da je moj otac živio i radio tamo, no ondašnje prilike, prvenstveno materijalne, bile su takve da nije bilo mogućnosti da ga posjetim, već sam predodžbu o toj zemlji imala na temelju poklona koje bi mi otac donosio kad je dolazi doma na godišnji, dva do tri puta godišnje. Poziv za posjet Njemačkoj 1987. g. nitko normalan nebi mogao odbiti, pa još uz to rodbina se pobrinula i za avionske karte za mene, mog muža, njegove roditelje i našu najstariju kćer koja je tada bila beba od 14 mjeseci. Mene je na tom putovanju koje je trajalo 7 dana fasciniralo sve, pogotovo vožnja avionom, koja je do Stuttgarta trajala sat vremena a onda su nas tamo dočekali rođaci koji su nas odvezli i 200-tinjak km udaljeni gradić u samom srcu Schvarzwalda u kojem su živjeli i vodili mali obiteljski hotel. Smjestili su nas u najveći i najluksuzniji trosobni hotelski apartman koji su imali i omogućili nam da u tih 7 dana živimo kao kraljevi. Posvud su nas vodili, sve su financirali. A zapravo ja sa svojom plaćom koja je tada iznosila 150 DM, mogla sam samo razgledavati brojne luksuzne robne kuće u koje su nas vodili, koje su već tada izgledale poput današnjeg West Gatea, Mercatonea, King Crosa i sličnih. Sjećam se kad smo jedne večeri u nekom hotelu platili večeru za 4 osobe koja je koštala tadašnjih 90 DM, to je bila moja zarada kroz 2 i po tjedna u tadašnjoj Jugu. Kad sam se nakon 7 dana, koji su mi proletjeli poput nekog prekrasnog kratkog sna, vratila doma, pa ustajanje u 4 i odlazak prvim jutarnjim autobusom na posao, sve je izgledalo kao povratak s neba na zemlju.
Nakon te davne 1987. g., putovala sam još 10-ak puta toj istoj rodbini u Schwarzvald no svaki me put to putovanje sve manje i manje oduševljavalo. pogotovo što sam putovala automobilom kojim putovanje traje najmanje 12 , a ponekad se znalo protegnuti i na 17 sati, više nemam želju za takvim putovanjem jer što zapravo ima gore novo ili drugčije od svega što danas postoji i kod nas, osim što Nijemci, ma koliko god oni kukali i jadikovali, još uvijek imaju znatno viši standard od nas jer prosječne su im plaće dvostruko veće od naših a cijene uglavnom manje od naših.
Jedino po čemu sam zaključila da je Njemačka znatno stagnirla u posljednjih 20 godina, u kojima smo mi doživjeli značajnu ekspanuiju, je to što su 1987. kad sam prvi put posjetila tu zemlju, restorani uglavnom bili krcati, cijele obitelji dolazile su u restorane na večeru, a kad sam posljednji put bila gore prije dvije godine, čini mi se kako su vrlo rijetki gosti koji dolaze večerati u restorane, uglavnom dolaze ljudi samo na piće kao i kod nas u Hrvatskoj. Ipak, kako god da bilo, bojim se da će nam, s obzirom na situaciju koja je danas kod nas, Njemačka i njihov standard još dugo biti dalek i nedosanjan san.
Sutra je ponedjeljak, novi radni dan, kako li ga samo mrzim, ali uostalom tko ga voli. Već je kasno, idem spavati i vjerojatno ću za sutra osmisliti neku vedriju, optimističniju temu, jer tko voli čitati o jadikovkama i problemima. Lijepo mi sanjajte kao ja o Njemačkoj u doba djetinjstva. Laku noć.