Razmišljajući o nazivu ovog mojeg današnjeg posta, sjetih se naslova filma "Neka vrag nosi Pradu" koji zapravo nisam niti gledala budući da komedije ne spadaju u filmske žanrove koji bi mogli zaokupiti moju pozornost, za razliku od političkih trilera.
Neko jutro spremivši se na posao, već na samom izlazu iz kuće, slučajno sretnem moju najstariju kćer dvadesetpetogodišnjakinju, budući da rijetko kada odlazimo na posao u isto vrijeme, i na moje veliko ugodno iznenađenje ona počne komentirati nešto u smislu "Opa, pa kako si se to danas dotjerala, kakva ti je to nova crvena torbica, baš ti je super u kombinaciji sa tom maramom!" A moja nova crvena "torbica", zapravo po dimenzijama torbetina, stajala je više od godine dana u mom ormaru budući da se nisam usudila ponijeti je, bojeći se da ću izgledati preupadljivo i neukusno, no onda neki dan na jednom kratkom poslovnom sastanku sretnem jednu gospođu u zrelim godinama, kojih 15-ak godina stariju od mene, u elegantnom sivom odijelu i sa crvenom torbicom, doduše ne tako velikom kao što je moja, pa zbog toga odlučih i ja konačno ponijeti svoju "torbicu". i eto, od tog dana, cijelo moje osamsatno radno vrijeme, njezino veličanstvo moja crvena "torbica", uživa počasno mjesto na fotelji pored mojeg uredskog stola, za razliku od torbi koje sam prije nosila i koje su uvijek stajale na podu, zbog čega valjda, prema staroj poslovici, nikad nemam dovoljno novca.
A kad sam već kod novca i minusa na tekućem računu, odlučih kako za odjeću u dogledno vrijeme ne želim izdvojiti niti kune, jer u proteklih nekoliko godina, kad god bih se osjećala jadno ili depresivno, bilo zbog poslovnih razloga, a takvih je u posljednjih nekoliko godina bilo gotovo svakodnevno, bilo zbog osobnih razloga, koje posljednjih mjeseci nastojim potpuno ignorirati, uvijek bih nastojala kupiti nešto od odjeće, uslijed čega su danas moji ormari prepuni a ja opet nemam što obući, jer mi je sva ta garderoba pomalo dosadila, a kako bih oslobodila prostor u ormarima, dio zimske odjeće odlazi na ljetovanje u moju staru kuću a dio ljetne pak na zimovanje, da bi promjenom sezone, opet došlo do zamjene. Kad mi je neki dan najavljeno da ću slijedeći vikend morati na dva dana otići na poslovni put na jednu destinaciju koju zovu biserom Lijepe naše, sjetih se da u stvari nemam što obući, jer kostime i odijela koja sam nosila sa 30, u cjelosti samizbacila iz garderobe, ne iz razloga što više ne stanem u njih već zato što ih danas smatram prestrogom i preuniformiranom odjećom. Kako počinjem starjeti, nekako mi sve više odgovara ležernija odjeća, u smislu kombinacija tamnih hlača sa polusportskim sakoićima ili sakoima od trapera, a ljeti ne mogu odoljeti laganim lepršavim haljinama i svaku sezonu moram kupiti makar jednu, sa sitnim cvjetnim uzorkom, budući da krupne uzorke na haljini smatram neukusnim i prenapadnim.
Kao što sam odlučila da više neću bespotrebno trošiti novac na odjeću, te zadnjih nekoliko tjedana pokraj trgovina hodam gledajući samo pravo, ne pogledavajući u izloge s odjećom, isto sam tako odlučila kako više neću bacati svoju staru odjeću, jer moda se ponavlja svakih nekoliko godina, a kad za tamo negdje najkasnije 15-ak godina odem u mirovinu, bit će mi daleko korisnije umjesto kupovanja odjeće, potrošiti novac kupujući slatkiše unucima, ukoliko ću ih uopće imati, a valjda ipak hoću, jer vjerujem da će moja velika djeca konačno jednog dana krenuti svojim putem i uozbiljiti se, te prestati živjeti na moj račun do te mjere da se vidim u ulozi Marka Kosmičkog u našoj popularnoj humorističkoj seriji "Odmori se zaslužio si".
No ne želim otvarati temu o mojoj velikoj djeci, jer bojim se da bi se ovaj post pretvorio u moju svakidašnju jadikovku, a tko zapravo voli čitati o tome. Moja najveća sreća je ta što nisam osoba koja bi se prepustila nekakvoj melankoličnosti već naprotiv, što god mi se dogodilo, dignem se iz pepela i krećem dalje kao da ništa nije bilo.
Da sam ranije, mislim pod tim prije godinu ili dvije, počela pisati ovu moju kolumnu, vjerujem da bi moj minus na tekućem bio za nekoliko tisuća kuna manji, jer dok sam surfala po kataloškim internetskim rasprodajama, mogla sam pisati i objavljivati postove i do danas već imati materijala za objavu autobiografije. No nažalost nisam, ali sretna sam što sam ipak počela pisati, jer pisanje me u cjelosti ispunjava i daje mi polet za dalje.
Sutra je nedjelja, iako ne radim, dan mi je isplaniran od jutra do večeri, no moj dnevni ritual bit će tema nekog idućeg posta. Glavu gore i mislite pozitivno, pa neka vrag nosi modu.
Post je objavljen 08.05.2010. u 17:14 sati.