Ostadoh u čudu pročitavši jedan dan u nekim novimana o tome kako svaka, pa i najruralnija seoska općina mora imati osnovano povjerenstvo za ravnopravnost spolova. Koja je uopće uloga toga povjerenstva, i što ja zapravo znam o svemu tome, želim iznijeti iz svoje vlastite perspektive i na temelju doživljenih iskustava pa neka mi oproste feministkinje koje se zasigurno neće samnom složiti u poimanju stvari.
Cijela ta priča iz moje osobne perspektive izgleda ovako:
Nikada do sada, iako sam već u kasnim četrdesetima, nisam se osjećala omalovaženom ili manje vrijednom zbog toga što sam žena, i to niti u osobnom životu a niti u poslovnim krugovima. Nikada se nisam niti fizički, niti psihički osjećala zlostavljanom od mog supruga i to ne zbog toga što je on neka bubica od čovjeka ili idealan čovjek već zbog toga što sam ja osobno uvijek nastojala pronaći kompromis i uvažavati i njegovo mišljenje i potrebe. Kad bi se današnji mladi ravnali po tome, zasigurno bi bilo znatno manje razvoda brakova, propalih obitelji, znatno manje napuštene djece od jednog ili čak od oba roditelja. No mladi danas žive u svom filmu, bez međusobnog uvažavanja ili poštivanja, svima je na prvom mjestu ja, i opet samo ja. Ukoliko se takav trend nastavi, upitno je da li će za 10-ak godina brak uopće postojati, da li će postojati obitelji, rodbinske veze, kamo će stići vjera, što će biti sa crkvom čije učenje današnji mladi smatraju prestrogim i prekrutim i to baš zato što je nažalost kod većine njih mentalitet na nivou na kojem ne mogu razumjeti što naučava vjera i crkva.
Što se poslovnih krugova tiče, u mojoj 26-godišnjoj karijeri nikada se nisam osjećala manjevrijednom u nekom poslovnom pothvatu u odnosu na moje muške kolege, naprotiv, čak sam u tim sferama znatno brže napredovala od njih, budući sam bila savjesnija i odgovornija u poslu od muškog dijela tima. Istina, kad je već o poslu riječ, bilo je nekih pokušaja od pojedinih, meni tada vrlo bliskih osoba, da me se kompromitira, no isto nije bilo posljedica toga što sam žena, budući da je nad muškim dijelom tima u to vrijeme vršen čak gori presing nego što je bio prema meni koja sam žena.
Još jednom se želim ispričati feministkinjama, no moja su iskustva vrlo pozitivna i neznam da li sam ja jedna od rijetkih sretnica koja je problem ravnopravnosti među spolovima doživjela poput mene. Osobno bih htjela pročitati i tuđa iskustva, koja nisu tako pozitivna kao moja. No kako kod bilo, uživajmo u životu i osjećajmo se ravnopravne rame uz rame sa muškarcima, jer mi smo to zbilja i zaslužile zato što smo žene. Do nekog novog članka, zdravi i optimistični bili.
Post je objavljen 12.05.2010. u 17:16 sati.