Zašto ne treba vjerovati ljudima?
Iako je moje dosadašnje idealno vrijeme za pisanje bilo u nekim vrlo kasnim, noćnim satima, danas odlučih napisati nešto u popodnevno vrijeme a vjerujem da me za to inspirirala lagana kišica koja vani rominja već satima i ponekad me podsjeća na laganu klavirsku glazbu koja dopire do mene iz sobe moje kćeri koja uvježbava neke pjesmice za sutrašnji sat.
Činjenicu da ne treba uopće vjerovati ljudima, spoznala sam tek tamo oko svoje 40-e godine i ponekad sam još i dan danas, kad se pomalo bližim pedesetoj, ljuta i ogorčena na sebe kako sam cijeli život bila tako naivna i vjerovala kako su mi svi ljudi prijateljski naklonjeni i kako svi općenito pozitivno misle i žele. Nimalo me ne čudi činjenica kako su neki mladi ljudi, vjerojatno naivni kao što sam bila ja u mladosti, donijeli u životu neke krive procjene i odabrali pogrešne putove zbog čega cijeli život osjećaju posljedice i to ne samo oni već i neki drugi ljudi koji su bilo kakvim bliskim vezama vezani uz njih. Kad sad razmišljam unatrag, s obzirom na moju naivnost i pogrešnu procjenu ljudi i njihovih namjera, uvijek me u životu pratila sreća, jer očito je sam dragi Bog uvijek stajao iza mene i kao da mi je pokazivao smjer kojim moram krenuti, jer bez njega davno bih bila izgubljena, zalutala u neki bezizlaz. Možda sam ja s godinama, a što smatram za mene vrlo pozitivnim, zapravo došla u fazu da u svim ljudima koje površno poznajem gledam neprijatelje a tek rijetki su ljudi koji me mogu iznenaditi u pozitivnom smislu, odnosno za koje s vremenom shvatim da su puno pozitivniji u odnosu na ono za što sam ih ja smatrala. A u djetinjstvu i nekim mlađim danima sam radila baš kontra, idealizirala sam sve i svakoga i onda nakon nekog vremena doživjela strašna razočaranja u ljude, pa bila ta razočaranja uzrokovana samo banalnim sitnicima. Posljednjih godina više se ne mogu prevariti u procjeni ljudi, posebice mrzim one za koje shvatim da su nešto slagali, ti su zauvijek otpisani, jer takve ljude uopće ne smatram niti odgovornima, niti pouzdanima, pa makar se laž odnosila tek na neku nebitnu stvar. Tako napr. jučer kaže mi jedan čovjek neku informaciju o predmetu o kojem ga ja nisam niti pitala, no ta me informacija jako uzrujala, nisam čak noćas niti spavala kako treba zbog te informacije. A kad tamo danas ujutro, uz prvu kavu, pročitam detalje vezane za tu informaciju i niti blizu nije onom što sam jučer čula. Nije mi jasno kako čovjeka u šezdesetim godinama nije sram lagati, ja ću u stvari ubuduće tog čovjeka, kao i sve slične takve, uzimati s rezervom, ne shvaćajući ih ozbiljno i misleći kako ponovno laže budući mi je jednom već slagao.
Danas sam malo zavirila u Jutarnji list i jednu od kolumni koje u tim novimana piše Jelena Veljača. Iako bi mi ta cura mogla biti kći s obzirom na godine, ja sam njezina velika obožavateljica i baš me njezina danas pročitana kolumna o ženama književnicama, poglavito spominje Ivanu Brlić Mažuranić, jako pozitivno iznenadila. Nisam znala da je Ivana rodila sedmero djece od kojih je 5 bilo živih i da se osim pisanja morala baviti kako odgojem djece, tako i kućanskim poslovima. Zbilja je takvim ženama umjetnicama u ono vrijeme kad nikakve komunikacije nisu bile dostupne i pisalo se perom i tintom, bilo vrlo teško uspjeti u muškom svijetu.
Danas baš u jednom razgovoru spomenuh kako je moja informatička oprema jako zastarjela i kako na njoj jedva nekako uspijevam pisati ove postove, pa mi kaže jedna moja bliska rođaka kako bi mi bilo najbolje da si kupim laptop kojeg danas ima već svako dijete. Smatram kako bi mi to u ovo doba recesije bio velik neplanirani izdatak na račun kojeg bih se morala odreći ljetovanja sa mužem i našom najmlađom kćeri, u jednom, meni najljepšem, srednjedalmatinskom gradiću kojeg ću iskoristiti kao temu za neki drugi post.
Definitivno ostaje važeće pravilo kako ljudima ne vjerujem i kako im ne treba vjerovati, vjerujem da se većina ljudi mojih godina slaže sa tom činjenicom jer to je jedini način da izbjegnete brojna razočaranja u životu i steknete neprijatelje i u onim ljudima u kojima to nebi da ih niste idealizirali, te da ste bili oprezniji i prilazili im sa manje povjerenja i naklonosti. Zato oprez, ne moramo svi učiti na greškama, neke je greške u životu zato bolje prethodno preduhitriti. Vjerujte jedino u sebe! Zdravi mi i optimistični bili.
|
