kolumna jedne superžene

Kao gljive poslije kiše

Dok svakodnevno u medijima slušamo o globalnoj svjetskoj krizi koja još uvijek trese zapadni svijet a koja je zapravo našim vrlim političarima alibi za stanje koje vlada kod nas, istovremeno u Lijepoj našoj niču novi šoping centri upravo kao gljive poslije kiše. Prije nekoliko dana otvarao se jedan od takvih, prilično čak i velik za grad u kojem se smjestio i u kojem već postoji 10-ak velikih centara, doduše ne sa modnim markama već sa prehranom i ostalom robom široke potrošnje. Budući da ja još nikad nisam bila na otvorenju jednog takvog šoping centra, zapraših onako iz znatiželje u obližnji grad, 30 km udaljen od provincije u kojoj živim. No na samom prilazu šoping centru, nekih 300-tinjak metara prije samog centra, upadoh u kolonu vozila i nervoznih vozača kao što sam bila i sama, pa odlučim vratiti se natrag, bijesna na samu sebe što sam uopće krenula u takvu avanturu kao što je otvorenje jednog novog šoping centra. No ipak, nisam mogla odoljeti znatiželji i zaputismo se sinoć moj muž i ja zajedno. Iako je šoping centar u malom gradu, imala sam osjećaj kao da sam došla u King Cros, Aveniu Moll ili neki slični u Zagrebu. Trgovine su krcate robom i baš me zanima što će si naš jadni narod, u gradu koji nema industrije jer je uništena, ne ratom već pretvorbom, sa 10 već postojećih velikih trgovačkih centara i nekoliko tisuća (neznam točno brojku) ljudi na Zavodu za zapošljavanje, moći priuštiti od svega toga blještavila. Ono nešto malo jadne raje poput mene koja radi i koja redovito prima plaću ne može si kupiti baš puno stvari od svega toga, pogotovo oni sa plaćom između 2.000 i 3.000 kuna, a vjerujte da iz vrlo pouzdanih izvora znam da ih u tom gradu ima više od 50 % takvih, a o našim siromasima penzićima bolje da i ne govorim, jer jedva krpaju kraj s krajem da si priušte nešto malo hrane a sve ostalo ode na režije pa im neće ni pasti na pamet da nešto kupuju. Šećući malo kroz većinu tih trgovina sa jednom mojom mladom rođakom, koja mi je baš dobro došla kao vodič, jer cijene i deklaracije su namijenjene za čitanje kroz povećalo, uđosmo nas dvije u jednu manju trgovinicu gdje je pisalo u izlogu da svaki kupac za kupovinu u vrijednosti većoj od 50,00 kn dobiva na poklon sunčane naočale. Ogledavajući masu stvari u toj trgovini, za 50,00 kn nije ni bilo artikla, a jedini što sam za taj novac mogla kupiti bile su dvije špangice za kosu koje bi bile za moju najmlađu kćer koja ima 9 godina i koju nažalost nisam mogla povesti sa sobom u razgledavanje jer je subotom naveče zauzeta treningom. Nisam mogla a ne pogledati ženski donji veš i baš su mi za oko zapele jedne gaćice, istina ne za mene niti po kroju niti po modelu, no kad sam utvrdila da na istima piše cijena od 165 kuna, odustale smo od daljnjeg razgledavanja i napustile trgovinu. Pitam se, a vjerojatno se isto pita i većina ljudi koja je već posjetila taj novootvoreni šoping centar, do kad će uopće te pojedine trgovine, sa renomiranim robnim markama moći opstati u navedenom gradu, tko će si moći priuštiti kupiti nešto od takvog luksuza i za koga je zapravo otvoreno takvo nešto. Da li je jednom malom gradu sa privredom koje uopće više niti nema bio potreban takav centar kad mu je metropola na nepunih sat vožnje autoputom. No tko zna koji su tu sve krupni interesi, kapital i lobiji u igri. U svakom slučaju, financijskog opravdanja za takvo nešto zasigurno nema, jer navedeni je šoping centar zaista niknuo na takvom mjestu kao šakom u oko i bojim se da će vrlo uskoro masa prodavaonica biti pozatvarana. Očito smo mi narod za kojeg vrijedi ona stara poslovica "kruha i igara" pa neka nam onda i bude tako kako nam je jer bolje nismo zavrijedili.
Ah da, iako nema veze s temom o kojoj pišem, srela sam se sa mojom kolegicom iz osnovne škole, otputovala je nakon mamine sahrane na par dana kod rodbine u jednu zapadnoevropsku zemlju i obećala mi da će me nazvati kad se vrati jer ostaje u Hrvatskoj još 10-ak dana pa ćemo zajedno otići negdje na večeru i isklafrati se u ženskom stilu, kroz svih onih gotovo 30 godina što se nismo vidjele. Dala sam joj i moju e-mail adresu tako da možemo biti u kontaktu. Nakon našeg susreta, ukoliko do tog susreta dođe, vjerojatno ću imati inspiracije za pisanje novog posta pod nazivom "Moje prijateljice iz djetinjstva 3".
Do nekog novog, nadam se skorog posta, puno zdravlja i zadovoljstva svima!