Sudbina povjerenstva za totalitarne režime je sudbina plenkovićeve vlade

Sudbina (politička) je neizvjesna (zbog čega bi je zvali sudbinom kad bi bilo onako kako želimo?). Samo je plenkovićevo povjerenstvo osuđeno na uspjeh (samo politički, samo kratkotrajno - za vrijeme vladavine tog nametnutoga kvazipolitičara, takvi su nam nanijeli nepopravljive štete (na logičkom aparatu)).


Fokusiranje (problema) na Srbe (sve poslijeratne (misli se na Drugi svjetski rat) vlade), te fokusiranje na ustaše i partizane ima zadaću otkloniti interes (političke i druge) javnosti od pitanja financijske naravi.
Problem Hrvatske nisu srbi, ćirilica, ustaše, partizani, HOS-ove table već prekomjerni javni dug i model upravljanja državnim proračunom. Državni proračun je kontroliran neprijateljskim preuzimanjem (otuđenjem vlasti) i služi povlaštenoj (odnarođenoj) manjini.
(Takvi režimi imaju problema s ostvarivanjem poreznih prinosa ... jer pribjegavaju (planski) obmanama i pljačkama. Zbog naravi su osuđeni na ostvarivanje prihoda obmanama, iako i bez razloga planiraju takve radnje.)


U takvom okružju osnivati povjerenstvo (u vrijeme kad je potrebno osuditi samo komunističko-titoističko-jugoslavensko-prosrpsko-prosovjetsko-prorusku genocidnu politiku i agresiju) za osudu totalitarnih režima krajnje politikantski (osuđeno je na neuspjeh).

Politika pomirbe nije politika koja je omogućila borbu partizanskih i ustaških sinova za neovisni i slobodnu Hrvatsku, jer se borba vodila protiv socijalističke jugoslavije koja je poticala srbe na pobunu (kao polugu opstanka te jugoslavije).
A partizani su se borili za Jugoslaviju. Pomirba se odvijala u okvirima tolerantnosti protivnika socijalizma naspram jednog (i određenog) totalitarizma. Komunističko-socijalističkog.


Istovremeno osuđivanje svih oblika totalitarizma ima zadaću (politički) zadovoljiti obje strane (sa svrhom slabljenja društvene oštrice na stvarne probleme - posvemašnu pljačku državnih i političkih struktura koje su svojim neodgovornim ponašanjem prouzročile novi egzodus (hrvatskog naroda)).

Istovremeno, poopćavanjem (osude totalitarizama) se još jednom (pod kapom pseudonauke) izbjegava priznati povijesna istina : Hrvati nisu bili fašisti, pa je propašći italijanskog fašizma antifašizam neutemeljen.
Ustrajavanje (medijski podupiranih) kvazipovjesničara na kvalificiranja polufeudalne,seljačke Hrvatske fašističkom (u okvirima svjetskog ratnog sukoba) na rubu je razumnog ponašanja (i upravo medijsko podupiranje takvih upućuje na politikantstvo vlasti). Vlast krade i mora otvarati društvene sukobe po drugim osnovama.
Srbi "rehabilitiraju" četnički pokret jer je (zasigurno) unatoč kolaboraciji s nacistima, bio prosrpski. Istovremeno vjerovati kako su Hrvati glupi i nisu kolaborirali (što im dozvoljava međunarodno ratno pravo, po kojem je srpska(jugoslavenska) vlada potpisala kapitulaciju) s namjerom zaštititi stanovništvo i dobra, već su istinski pobornici fašističke ili nacističke ideje je povijesno neodrživ.
Istinske povijesne okvire i stvarne događaje ova vlast (u zaštiti svojih obmana) nema namjeru promovirati.

Nikad povjesničari nisu skupljali svjedočanstva o vremenu među narodom, već selektivno, proglašavali istinom nepotvrđene teze.


Povijest je ispisana, samo je kvazipovjesničari nisu sposobni pročitati (na glas).

Plin je poskupio (kao i sve ostalo), a da nitko nije javno zabilježio ta poskupljenja ...

Oznake: politička sudbina, povjerenstvo za tottalitarizme, fokusiranje, otklon od problema, režimi, dvostruki razlozi obmane, osuda totalitarizama, poopćavanje, nametanje fašističkog karaktera, otvaranje društvenih sukoba po drugim osnovama, izvorna povjesničarska metoda, isčitavanje povijesti