gospon profesor

nedjelja, 31.01.2010.

Kvaka 22

Čitam komentar psihijatra dr. Jakušića povodom najnovijeg slučaja tinejdžerskog nasilja (Dubrovnik).

Evo što kaže:

"No, u dubrovačkom slučaju radi se o izrazito grubom načinu obračuna - ističe dr. Jakušić, ističući da to što pojedino ponašanje možemo objasniti ne znači da ga smijemo tolerirati.

Objašnjava da su djevojke u ranoj tinejdžerskoj dobi obično lakomislene, ne razmišljaju o posljedicama, planiraju najdalje pola sata unaprijed i teško ostvaruju samokontrolu.

- Međutim, to ne može biti razlog za opravdanje njihovih djela. Trebaju biti ozbiljno ukorene - kaže psihijatar."

"Trebaju biti ozbiljno ukorene." Otprilike, školski pedagog i razrednica će im reći: "Cure, imate ukor, i nemojte to više raditi". Što će se, otprilike, i dogoditi.

Neki dan sam pisao o dječjim pravima, a kvaka je u sljedećem: svi se stručnjaci silno uzbuđuju zbog sve novih i novih slučajeva u kojima djeca sve teže maltretiraju drugu djecu (da sad ne spominjem profesore...), a ti isti stručnjaci svojim su angažmanom na promoviranju "dječjih prava" doveli do toga da se za nasilje djecu-zlostavljače zapravo ne može primjereno kazniti. Djeca-zlostavljači imaju svoja prava, i najgore što im se trenutno može dogoditi jest da ih se "ukori".

Evo još jednog komentara iz redova stručnjaka: "Istraživanje koje je provela Poliklinika za zaštitu djece Grada Zagreba pokazalo je da je svako četvrto dijete žrtva bullyinga. Ovakvih i sličnih slučajeva bit će sve više i više, pa je vrijeme da se prestanemo čuditi da se to događa i nešto zajednički poduzmemo".

Ali ŠTO da poduzmemo, gospođo Buljan-Flander? Da zlostavljače, kako kaže dr. Jakušić, "ozbiljno ukorimo"?

Image and video hosting by TinyPic

Na fotografiji: kosa napadnute djevojčice u dubrovačkom parku.

31.01.2010. u 16:21 • 58 KomentaraPrint#

četvrtak, 28.01.2010.

J.D. Salinger (91)

Upravo sam neki dan dovršio čitanje biografije J. D. Salingera (P. Alexander: Salinger, V.B.Z., 2009.), a maloprije sam pročitao da je preminuo.

Negdje na prijelazu sedamdesetih u osamdesete godine prošlog stoljeća, usred pubertetskih ognjica, jednog mi je dana u školi prišla Goga B. i rekla: »Ovo moraš pročitati!« Tutnula mi je u ruke plavo ukoričenu knjigu s naslovom Lovac u žitu. Pročitao sam je jednom pa još jednom pa još jednom... a potom i Visoko podignite krovnu gredu, tesari, Seymour – uvod, Devet priča, Franny i Zooey...

Premda se nakon tih godina Salingerovim djelima nisam vraćao, činjenica da sam posegnuo za njegovom biografijom (a boraveći u New Yorku posjetio mjesto na kojem je onaj nesretnik ubio Lennona nakon čega je sjeo na nogostup i čitao upravo Hvatača u raži; otišao sam pogledati i patke u Central Parku...) govori nešto o dojmu koji su ostavila na mene u formativnim godinama.

Image and video hosting by TinyPic

People never notice anything. ~J.D. Salinger, The Catcher in the Rye, Chapter 2

28.01.2010. u 21:12 • 14 KomentaraPrint#

srijeda, 27.01.2010.

Dan sjećanja

Image and video hosting by TinyPic

Nikad više.

27.01.2010. u 08:42 • 10 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 25.01.2010.

Još o pravima zlostavljača

Sredinom prosinca prošle godine Pavao Pavličić napisao je zanimljiv tekst objavljen u Večernjem listu koji bi se mogao dovesti u vezu s mojim zadnjim postom, o dječjim pravima. Post je izazvao vaš veliki interes (preko četrdeset komentara u kojima se uglavnom slažete s mojim tezama, što valjda nešto znači. Bilo bi sjajno da, u tom smislu, post i komentare pročitaju gospođe Buljan-Flander i Jelavić.) Što se tiče Pavličića, njemu zaista nitko ne može prigovoriti manjak domoljublja ili jugonostalgiju. Tim više je njegov tekst koji slijedi, a u kojem uspoređuje miliciju iz doba mraka s današnjom demokratskom policijom, neugodniji po bezuvjetne zagovaratelje političke korektnosti i fetišiste ljudskih prava – koja su, kako je sve razvidnije – prava zlostavljača, a ne žrtava. Evo što kaže Pavličić.

Razlika između milicije i policije

Kakva je razlika između nekadašnje Narodne milicije i ove sadašnje policije? Meni se čini da je ona prije svega filozofska. Ako je nekome smiješna pomisao da bi represivni aparat mogao imati nekakvu filozofiju, neka pričeka da objasnim, pa će mu, siguran sam, smijeh prisjesti. Pođimo od najočiglednijega.

U doba kad je na našim ulicama pravila red Narodna milicija, nije ondje bilo ni tinejdžerskoga nasilja ni navijačkoga divljanja. Danas, kad red pravi policija ustrojena prema svjetskim uzorima, ni s tinejdžerima ni s navijačima nikako da izađemo na kraj. Zašto je milicija uspijevala učiniti ono što policiji ne polazi za rukom? To je bar jasno: zato što je na nasilje odgovarala još većim nasiljem.

Najprije bi svakoga koga bi uhvatila u prijestupu dobro ispendrečila, onda bi ga privela u stanicu i zaključala zajedno s kojekakvim opasnim tipovima da malo vidi što je život, a napokon bi mu još napravila dosje, pa podatke iz njega priopćila nasilnikovoj školi, fakultetu ili poduzeću. A sve je to bilo općenito poznato, pa bi svatko dobro razmislio prije nego što napravi kakvu svinjariju.

Ova današnja policija ništa od toga ne radi. Ona privede nasilnika, postupa s njim u rukavicama, napravi zapisnik, a potom ga pusti i prijavi ga sudu, znajući unaprijed da ovaj neće poduzeti ništa. Dakako, nasilnik već iduće noći opet mlati i razbija, jer je svjestan da mu se neće ništa dogoditi.

Koga je, dakle, štitila Narodna milicija, a koga štiti policija? Narodna milicija štitila je građane, one koji bi mogli postati žrtve nasilja. Ova sadašnja policija štiti nasilnike: štiti ih od sebe same, od suda, od sustava uopće. Kako je to moguće? Pa, moguće je zato što se u međuvremenu pojavio pojam ljudskih prava.

Narodna milicija za taj pojam nije znala: ona je branila državu, uz pretpostavku da tu državu najviše ugrožavaju razni prekršitelji i zločinci, a oni nikakvih prava nemaju. Sadašnja policija mora voditi računa o ljudskim pravima onih koje uhićuje i privodi, jer uvijek odnekud vreba nekakav pravobranitelj ili bar kakva građanska udruga koja se zaštitom tih prava i bavi.

I tako smo došli do filozofije. Da bi se odredilo što su ljudska prava, treba najprije odrediti što je čovjek. Narodna milicija je čovjeka definirala kao čestitog građanina koji ne ugrožava druge. Današnja policija definira čovjeka kao zločinca, s kojim bismo se svi trebali identificirati.

Narodna milicija nasilnike nije smatrala ljudima, pa je zato s njima onako postupala. Sadašnja policija pak žrtve nasilja ne smatra ljudima, pa su joj njihova prava deveta briga.

Obje su te definicije, dakako, nepotpune i jednostrane. Ali, ako mene pitate, uvijek ću glasati za to da se zaštite pošteni građani, a ne zločinci. Ne samo zato što poštenih građana ima više nego i zato što su oni temelj društva.

I ni briga me nije ako netko po tome zaključi da tvrdim kako je u socijalizmu bilo bolje.


Image and video hosting by TinyPic

Sapienti sat.

25.01.2010. u 13:32 • 37 KomentaraPrint#

srijeda, 20.01.2010.

Dječja PRAVA

Čitam danas u Večernjem listu (20. siječnja) tekst pravobraniteljice za djecu, gospođe Mile Jelavić, u kojem se osvrće na uistinu jeziv primjer – siguran sam ne i jedini – višemjesečnog zlostavljanja dječaka u Bjelovaru. Tekst nažalost nisam uspio pronaći u internetskom izdanju novina, ali ono što me uzrujalo jest sljedeće. Naime, u jednom dijelu teksta, gospođa Jelavić zabrinuto spominje da su se na forumima pojavili komentari koji odišu željom da se sa zlostavljačima ozbiljnije obračuna pa i oni koji navodno pozivaju na nasilje. Pravobraniteljica nas podsjeća da se ipak radi o djeci, da se na nasilje ne smije odgovarati nasiljem i tome slično. Drugim riječima, brine da se ne ugroze prava zlostavljača. Lijepo. Nadalje kaže da ta djeca – ti vrlo okrutni mladi ljudi – svakako moraju shvatiti što su učinili i da moraju (ovo je važno!) SNOSITI POSLJEDICE.

E, u tom grmu leži zec.

Naime, gospođa Jelavić ne govori ništa o tome KAKVE posljedice bi trebali snositi maloljetnici koji su kolegi iz školskih klupa činili sljedeće: „Pljuvali su mi u kapu, flomasterima mi šarali po odjeći. Crnom masnom bojom nacrtali su mi brkove, a onda me ismijavali da sam razredni Hitler. Ni to im nije bilo dovoljno pa je krenulo s podmetanjem nogu, vješanjem za ormar, navlačenjem za uši, a sve uz pogrdne izraze – retardirani glupane, spavaš u grabi... Najviše me boljelo kada bi me bacali visoko u zrak, a potom pustili na pod ili me hvatali kako su znali i mogli. A boljelo je i kada su me nogama udarali u kuk koji mi je ozlijeđen u prometnoj nesreći“. Osim toga, „tri djevojčice osnovale su grupu ’Svi koji MRZE (navodio se identitet dječaka) i hoće da ode iz OŠ...!!!!’ i objavile video zlostavljanja dječaka koji vrišti dok se ostatak razreda smije. ’Evo... nasmijte se do suza’, poziva jedna od djevojčica“. I tako dalje.

Uistinu sam ljutit.

Svatko tko me poznaje, zna da sam (bio) iznimno liberalan po pitanju odnosa s učenicima i po pitanju sloboda koje bi trebali uživati. Često su mi zbog toga prigovarali. Također sam bio vrlo kritičan spram kolega koji su se zalagali za „staromodne“ metode, kritičan spram ljudi – ima ih – kojima nije mjesto u školi, itd. Pisao sam o tome na blogu više puta. No, događaji unatrag nekoliko mjeseci tjeraju me da, htio ne htio, mijenjam stavove. Nakon što su profesoricu Samson roditelji tužili pravobraniteljici jer je njihovom sinu dala jedinicu, profesoru Vojkoviću srušili ocjenu i organizirali četvrti (?!) popravni rok za učenicu-neznalicu (ups, hoće li me netko prijaviti da sam povrijedio njezine osjećaje?), nakon sličnih događaja širom zemlje (svi koji rade u školi znaju o čemu govorim, primjera je bezbroj), jasno mi je – a pitam se je li i gospođi Jelavić – da se ide u pogrešnom smjeru. Pogrešan trend.

Da se vratim na posljedice koje bi, kako kaže pravobraniteljica, trebali snositi bjelovarski zlostavljači. Koje posljedice? Dobit će ukor u školi? Želim sada jasno reći sljedeće: UKORIMA RAZREDNIKA, RAZREDNOG VIJEĆA i NASTAVNIČKOG VIJEĆA učenici se otvoreno smiju jer više nemaju nikakvu težinu. Dugogodišnje minoriziranje nastavničkog statusa i autoriteta dovelo je do toga da „pedagoške mjere“ djeci ne predstavljaju ništa. NIŠTA! Ukoliko mislite da znače, znajte da živite u iluziji. Samozavaravate se. Djeca – uspjelo im se to osvijestiti – ZNAJU da im zapravo nitko ne može ništa i da praktički mogu napraviti bilo što, i proći će manje-više nekažnjeno. Jer, ako maloljetnik – koji je zasigurno dobio sve te ukore – može ubiti drugog maloljetnika, i nakon što je bio „procesuiran“ ponovno napasti, O ČEMU MI PRIČAMO?!

Situacija je trenutno takva da „sustav želi zadržati svako dijete unutar sebe“, kako imamo prilike čuti. To je krasno, ali tko brine o svoj onoj dobroj i pristojnoj djeci i njihovim učiteljima koje maltretiraju jedan ili dvojica razrednih huligana, koji sustavno miniraju SVAKI nastavni sat, CIJELE godine? Njima se danas zapravo ne može ništa jer će ih braniti pedagozi, psiholozi, ravnatelji, pravobranitelji i ne znam tko sve ne. Preuzimaju li svi oni odgovornost na sebe što većina djece u razredu NE dobiva kvalitetno obrazovanje? Nastavnik je danas zapravo nemoćan: nasilnike i svu tu djecu s ADHD-om i sindromima prkosnog ponašanja (?!?) – odjednom ih ima sve više – ne može izolirati jer oni imaju PRAVA.

Pitanje: tko štiti prava dobrih učenika? Koliko je djece zlostavljao dječak J. J. prije no što je ubio Luku Ritza? Koliko je ukora dobio?

Pišem u afektu pa vas molim za razumijevanje. Mogao sam se, kao obično, bolje pripremiti, ali nekako mi je pun kufer političke korektnosti i licemjerja, soljenja pameti i mudrovanja od strane ljudi koji ne dolaze svaki dan pred stotinjak tinejdžera, i tako tisuće i tisuće sati, ali znaju teoriju (čiji su autori nerijetko također ljudi koji nisu iz prakse) i paragrafe.

Nedavno sam pročitao knjigu Luciferov učinak P. Zimbarda (Tim Press, 2009.). Evo izvatka iz recenzije: „Suština ove knjige je znanstveno objašnjenje ljudskog ponašanja u situacijama koje svojim karakteristikama dovode do toga da obični, inače funkcionalni, prilagođeni, mentalno zdravi i odgovorni članovi društva, svojevoljno sudjeluju u destruktivnim aktivnostima, nanose drugima patnje i čine zlo…“. Jedna od poanti autora jest sljedeća: zlostavljanje koje se događalo u iračkom Abu Ghraibu, kad je nekolicina američkih vojnika zvjerski mučila i ponižavala zatočenike, visokopozicionirani predstavnici sustava pokušali su prikazati kao problem nekolicine „trulih jabuka“. Sa sustavom je, tvrdili su, sve u redu: problem je u pojedincima. Autor, svjetski poznati psiholog, tvrdi pak da je upravo obratno: sustav je truo jer su se ti vojnici, sve redom sasvim prosječni mladi Amerikanci, osjetili dovoljno sigurnima – unutar svoga sustava – da puste s lanca svoje najniže nagone, da oslobode svoju mračnu stranu. Sustav je, drugim riječima, stvorio ozračje.

Primjer je možda drastičan, i ne kažem da treba povlačiti grube paralele. Ipak, nameće mi se sljedeća pomisao: ukoliko je sustav postavljen tako da na temelju brojnih primjera mladi nesređeni (ili dapače, sasvim sređeni!) ljudi jasno vide da im se ništa neće dogoditi ukoliko maltretiraju okolinu (konkretno, suučenike i nastavnike), ukoliko se represija sastoji od plemenitog uvjeravanja i ukora, ukoliko osjete da mogu podleći reptilskim, sadističkim impulsima jer imaju svoja PRAVA, je li onda problem samo u njima?

Jasno je da se – zahvaljujući i suvremenim trendovima – može očekivati još slučajeva poput bjelovarskog. Promoviranju dječjih prava usprkos.

P.S. Primjer iz prakse: danas me, u popodnevnoj smjeni, dječak iz prvog razreda zamolio da ga nakon nastave otpratim do stanice jer su mu dvojica, kako je rekao, nepoznatih dječaka prijetila da će "ići krvav doma". Tko je, osim mene, u tom trenutku – a obećao sam da ću ga (u svoje slobodno vrijeme, za što nisam kvalificiran niti plaćen) pratiti kad god budem mogao – štitio njegova prava?

20.01.2010. u 22:57 • 54 KomentaraPrint#

utorak, 19.01.2010.

Stara i zaboravljena


Disciplina je put do slobode.

Image and video hosting by TinyPic

19.01.2010. u 16:15 • 16 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 18.01.2010.

Samo se vi smirite...

Ima tako nekih scena iz filmova koje pamtimo, a jedna takva scena u filmu Let iznad kukavičjeg gnijezda koja mi je vazda iznova inspirativna jest ona u kojoj McMurphy za okladu pokuša podići mramorno postolje u bolničkoj kupaoni. Pacijenti (od kojih je većina u umobolnici dobrovoljno) mu se podsmjehuju, no on se upinje i daje sve od sebe ne bi li uspio. Ipak, postolje je preteško i mora odustati. Dok prolazi mimo ostalih muškaraca u pidžamama, izgovara sljedeću repliku:

But I tried, didn't I? …damnit, at least I did that.

Bolnica je metafora društva, muškarci su u njoj obezmuđeni i podređeni suptilnoj kontroli nevidljivog Sustava utjelovljenog u savršeno racionalnoj i potpunog nadzora i moći željnoj sestri Ratched, koja sve što čini, čini, dakako, za njihovo „dobro“. Premda je u prvom redu riječ o kritici zloporabe psihijatrijskih institucija u Sjedinjenim Državama početkom 60-ih godina prošloga stoljeća, tema knjige/filma – kontrola – može se translatirati i na suvremeno društvo i njegove institucije. Ljude se, primjerice, na sve moguće načine nastoji uvjeriti (naizgled nedužno, a zapravo na tome rade ekspertni timovi) da sve svoje tjeskobe, sve neuroze, svu egzistencijalnu muku i rudimentarna pitanja o smislu rješavaju odlaskom u obližnji „mall“, ako već ne zbog istinske kupnje, a ono barem zbog „window shopinga“. Samo da se smire. I da NE pokušaju.

18.01.2010. u 14:13 • 4 KomentaraPrint#

subota, 16.01.2010.

e-novine

Budući da sam objavio stanovit broj tekstova u e-novinama, nije mi drago čitati da su pred gašenjem (doduše, ne prvi put, ali ipak...). Ukoliko nemate predodžbu o profilu spomenutog portala i o važnosti mogućnosti objavljivanja tekstova iza kojih ne stoje korporacijski, politički ili kakvi treći uski interesi (slagali se pritom sa stavovima autora tekstova ili ne slagali), prenosim ovdje tekst Viktora Ivančića koji će vas dostatno informirati o čemu je riječ.

Image and video hosting by TinyPic

Svaki put kada se "priključujem" na internet, najprije otvaram stranicu e-novina, gledam što ima novo, čitam ono nepročitano. Istina je da se, zbog godina i neprilagodljivosti, nakon toga uglavnom "isključujem" s interneta. O eventualnom gašenju e-novina razmišljam iz dosta sebične perspektive, kao o mogućnosti mojeg budućeg privatnog osiromašenja. Zašto se, do đavola, svijet oko mene razvija tako da me osiromaši?

Istina je da i tu stvar sa "svijetom" doživljavam iz sebične perspektive: toleriram ga ili pljujem u mjeri u kojoj on tolerira ili ugrožava moje (ili bilo čije) pravo na osobnost. Dakle, uglavnom pljujem. A pljuju i mnogi drugi, u sebi ili glasno, tvoreći vrlo neformalno bratstvo. Postoji izgleda nešto tako paradoksalno kao skupna težnja za osobnošću: "svijet oko nas" može biti vrijedan stanovitoga poštovanja samo ako ne priječi mogućnost da se iz njega izdvojimo.

E-novine su, kako se to veli, jedna od zadnjih preostalih oaza slobode na ovim prostorima, ali važno je to da se sloboda konzumira na privatnim osnovama. Ne postoji nešto poput nacionalne slobode, osim kao kontradikcija, jer pridjev prikriva cijelo obilje limita i prisila. Ako bi ih morao sažeto definirati, rekao bih da su e-novine medij za ljude koji su izbjegli učincima dresure, koji još vode računa o svojoj pojedinačnosti.

Osim toga, pojedinačnost je globalno pitanje, gleda li se iz sebične perspektive. Malo je što odvratnije od nesebičnog prepuštanja kolektivitetu. Svejedno je čime smo pripitomljeni, nacionalnom ideologijom ili trgovačkim aspektom informiranja. Istina je da se te dvije sile krasno nadopunjuju: uspaljeni nacionalist i sretan potrošač bez problema obitavaju u istoj masi. Podložni su svakoj vrsti korištenja ako je prethodno usisana njihova individualnost, ili su je - što je najčešći slučaj - dobrovoljno priložili na oltar neke od uzvišenih obmana.

Zato e-novine nemaju oglasa. Ne ponašaju se u skladu s kolektivnim zahtjevima. Uspostavile su se kao medij za osobe, a ne za svjetinu i pripadnike plemena. Kada su se na ovim prostorima utvrdile čvrste nacionalne granice i zadala pravila života u sretnoj izolaciji, e-novine su se iznad tih granica izdigle, postavši prvi regionalni portal u punom smislu riječi. Kada je "tržište", s popratnom marketinškom mašinerijom, nametnulo ideologiju beskonfliktnosti, e-novine su ustrajavale na beskompromisnoj kritici stvarnosti. Kada je proglašeno vrijeme zabave i infotaintmenta, e-novine su se uhvatile poštenoga i okrutnog novinarstva.

Grijeh e-novina, ukratko, u tome je što se nisu prilagodile planiranoj budućnosti. Sustavno kvare pojedince podsjećajući ih na njihovu pojedinačnost. Sprdaju se s našim nacionalizmima, izruguju se s našim političkim vođama, nabacuju se blatom po našim tajkunima-mesijama, uopće, pljuju po našim zadanim perspektivama. Nema drugog načina nego da ih se sasiječe u korijenu, da se nastupi oštro u interesu opće tuposti... Izgleda da budućnost nailazi kroz formu permanentnog udara na one sa sposobnošću kritičkoga rasuđivanja. Budućnost nadire nauštrb osoba.

Da bi se kritički mislilo potrebno je misliti uopće, a pretpostavka mišljenju je razgovor sa samim sobom, ona vrsta osamljenosti koja nam omogućuje da se ostvarimo onakvima kakvi jesmo, a ne kakvima nas žele. Ne postoji kolektivno mišljenje, jer je to kontradikcija, kao što ne postoji ni nacionalna sloboda. E-novine potiču i njeguju svojevrsni hedonizam nepripadanja: čitaju ih i pišu jedinke s društvenih rubova koje - zbog sebičnih motiva - ne žele dopustiti da ih proguta halapljiva zajednica. Sebičnost tu ima značenje samopoštovanja.

Postoje dobre i loše novine, kvalitetni i nekvalitetni internetski portali, dosadni ili manje dosadni televizijski programi, susrećemo se s vrijednim i bezvrijednim novinarstvom, ali sasvim su rijetki medijski projekti koji imaju i određena ljekovita svojstva, koji posjeduju "nešto više", služe kao mentalni pokretači, odterećuju nas od strahova i struje energijom koja ne spada u uobičajeni arsenal profesije. Nakon njihova nestanka nastaju procijepi koje nije moguće ispuniti zamjenskim sadržajima. Nastaje oskudica koju, kao privatna lica, ne možemo nadoknaditi, iz razloga koje sam gore pokušao skicirati.

Na kraju ovog tugaljivog zapisa htio bih još sustav koji dovodi do gašenja e-novina poslati u pičku materinu.


Image and video hosting by TinyPic

16.01.2010. u 11:29 • 24 KomentaraPrint#

četvrtak, 14.01.2010.

Uzroci potresa na Haitiju

Nailazim na dva objašnjenja.

Poznati američki propovjednik Pat Robertson spominje višestoljetnu tradiciju prakticiranja voodoo rituala na otoku (više o tome ovdje), dok znanstvenici govore o pomicanju tektonskih ploča (više o tome ovdje).

Ukoliko nije samo do seizmičke aktivnosti, možda bismo se, u zemlji u kojoj se dnevno milijune puta uzaludno spominju Otac, Sin i Majka, trebali zabrinuti?

Ako pak to nema veze, i opet se ne možemo do kraja opustiti: i mi smo na trusnom tlu.

Koje vam je tumačenje bliskije?

Image and video hosting by TinyPic

14.01.2010. u 16:47 • 15 KomentaraPrint#

srijeda, 13.01.2010.

Tajna vječne mladosti

Čitam po novinama da je u Australiji priveden Duško Lokin, neki nesporazum oko prtljage.

Taj me čovjek zapravo fascinira. Naime, izgleda praktički isto kao i kad sam bio dijete, nešto poput Ljupke Dimitrovske. Je li on zapravo otkrio tajnu vječne mladosti?

U čemu je stvar, Duško?

Image and video hosting by TinyPic

13.01.2010. u 19:20 • 15 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 11.01.2010.

Vic iz dežele

Dobio sam izvrstan vic iz Slovenije pa uživajte.

Stari Arabec živi že več kot 40 let v New Yorku.
Nekega jutra si starec zaželi, da bi v svojem vrtu posadil krompir.
Ker je že star in šibkega zdravja, napiše e-mail sinu, ki študira v
Parizu:

Dragi Ahmed,
zelo sem žalosten ker ne zmorem posaditi krompir v svojem vrtu. Ko bi
bil ti tukaj, bi mi pomagal pri takšnih opravilih.

Tvoj ljubeči oče.

Že čez par minut dobi odgovor:

Dragi oče,
prosim nikakor se ne dotikaj ničesar na vrtu. Tam sem moral skriti TISTO stvar.

Tudi jaz te imam rad. Ahmed


Ne mine niti dobra ura, ko hišo starega Arabca obkolijo FBI, CIA, marinci.
Ped po ped prekopljejo celoten vrt. Presejejo vsako pest zemlje.
Najdejo pa nič.

Očitno razočarani po več urah iskanja zapustijo prizorišče.

Zvečer prejme stari Arabec še en e-mail od sina:

Dragi oče,

vrt je sedaj sigurno v celoti preštihan in ne bo ti težko posaditi
krompirja. Nažalost ti od tukaj nisem mogel kaj več pomagati.

Ahmed



11.01.2010. u 13:32 • 13 KomentaraPrint#

subota, 09.01.2010.

Umijeće vladanja


Općenito govoreći, umijeće vladanja sastoji se od uzimanja što više novca jednoj skupini građana za davanje drugoj.

Voltaire

Image and video hosting by TinyPic

09.01.2010. u 15:40 • 13 KomentaraPrint#

četvrtak, 07.01.2010.

"...ko nije za vojsku, nije ni za ženidbu."

Jučer sam na blogu objavio humorističnu pričicu o dočeku Nove godine tijekom odsluženja vojnog roka. Ništa senzacionalno, ništa što bi nekoga trebalo uvrijediti. No, primio sam vrlo zanimljiv komentar i odlučio sam objaviti ga kao zasebni post. Autoru se zahvaljujem: da se mene pitalo, do rata također ne bi došlo. Ali, eto, nije nas se pitalo.

Evo i komentara:

Lako je sad tebi da se ovde zajebavaš, znam ja takve ko što si ti. Upamti jednu stvar, bivši druže vojniče: Da nisi služio u JNA, nikad ne bi postao čovek. Jel znaš ti, pametnjakoviću, da još uvek važi ona narodna - ko nije za vojsku, nije ni za ženidbu. Ako si se oženio, to je zato jer smo te mi naučili da budeš muškarac, da budeš čovek. Ko nije nikad navuko čizme i uprtače, smrzavo se na straži, marširao kroz sneg, prolazio kroz blato i kišu, upoznao drugarstvo i prijateljstvo kakvo samo u armiji može da se upozna, taj ne zna šta je život. Tu si imao prilike da očvrsneš, da naučiš da ne jadikuješ, nego da stisneš zube i da izdržiš…to su velike vrednosti koje ti ne znaš da ceniš. Slaba ti vajda od svih knjiga što si pročito. Mi smo od vas, maminih sinova i mekušaca radili ljude.

Neki od vas su posle bili u ratu. Ne znam jesi i ti bio među njima. Zaboravili ste da sve ono što vam je spasavalo život na terenu, ovde ste naučili. Ipak, najvažniju stvar ste zaboravili i vi i oni sa druge strane. Najveća pošast koja je mogla da nas zadesi to je povampireni nacionalizam. Zato je i izbio ovaj drugi bratoubilački rat. Lepo smo vam mi govorili, trubili na vaspitanju – negujte bratstvo i jedinstvo, negujte drugarstvo i prijateljstvo… JNA je bila Jugoslavija u malom, svi narodi i narodnosti su mogle ovde da se vide, ljudi su mogli da se upoznaju i zajedno da prođu vojnički život. Nije bilo lepšeg prizora nego kad bi se iz hiljadu grla zaorilo: POZDRAV

Ali vi niste hteli da slušate, niste se zalagali na obuci i samo ste gledali kako ćete da zbrišete i vratite se svojim mamicama i devojkama koje su vas tetošile preko svake mere.

Na žalost, moram da priznam da su i mnogi moji kolege i drugovi starešine postali omađijani avetima nacionalizma i krenuli su na svoga brata… a oni su baš trebali da budu kovači bratstva i jedinstva i da ostanu na Titovu putu…to me najviše boli i zato ću tebi da oprostim, tebi i svim ostalima koji sad teraju šegu i misle da su pametni, snimaju filmove i takve stvari… i hoće da zaborave sve dobro što su dobili u vojsci… ali, neka im, neka samo zaboravljaju, neka se mrze i neka ratuju, ali nemojte onda nas da prozivate, mi smo hteli najbolje i da se nas slušalo ne bi do ovog nesretnog rata nikada došlo


Starešina • 07.01.2010. u 11:34

07.01.2010. u 12:14 • 20 KomentaraPrint#

srijeda, 06.01.2010.

Srećna Nova!

»Je l’ ti ’ladno, vojniče?« upitao me neobično prisnim glasom potporučnik Lj. K. zvani Ljupče, dok sam na minus devetnaest pocupkivao s noge na nogu pred ulazom u paviljon V.P. 2233/5, usred kasarne na brdu ponad Skopja.

Prestao sam pocupkivati, vojnik je vojnik i na Staru godinu, i mumljajući ispod kape i potkape na kojoj se nahvatalo inje, izdeklamirao: »Izvol’te, druže potporučniče! Nije, druže potporučniče!«

»Ajde, bre, ne budali, ima muda da ti se smrznu!« raspoloženo je odgovorio. »Nego, kad ti je smena?«

Bilo je negdje oko pola sata do ponoći, Mehmetija sam zamijenio u 23,00. »U jedan, druže potporučniče. Ali druge godine.«

»Je l’ ti to mene zajebavaš, a?« nakrivio je malko glavu potporučnik K. Ipak, u glasu mu se naslućivao očinski ton, ton brižnog starešine koji skrbi za povjerenu mu mladost (Sretan je narod koji ima ovakvu omladinu, možda je pomislio…). Zna on kako je to biti na straži na Novu godinu dok drugi grije dupe kraj toplih radijatora. Pa i njega stavilo na dežurstvo baš večeras, nanu mu naninu…

I dalje u stavu mirno mumljao sam kroz esembe vunenu tkaninu: »Ne zajebavam, druže potporučniče! Šala, druže potporučniče!«

»A ti si neki mangup, a? Šaljivdžija? Ajde, voljno, idem da obiđem vojsku unutra, a ti ne mrdaj odavde. Je l’ jasno?!« Iza novogodišnje prisnosti nazirala se poznata oficirska arogancija.

»Jasno, druže potporučniče!«

Nastavio sam pocupkivati pred ulazom u paviljon iznad kojega je slovima od stiropora pisalo SREĆNA NOVA 1987.

Gore na katu odakle je još do maloprije dopirala pijana dreka na svim jezicima, kako se to tada govorilo, naših naroda i narodnosti, uz glazbenu podlogu ultimativnog hita te zime („Jedva čekam da se svrši ljeto, dosta mi je vrele klime, zbogom more, zbogom more, odoh u planine…“), prvo se čulo kako dežurni vojnik, Gabor Kišpal, zvani Madžar, urla »Četa, ZBOR!«, a zatim kako podnosi raport o brojevnom stanju ljudstva i obavljenom redarstvu.

Približavala se ponoć. Temperatura je možda pala za još koji stupanj. Razmišljao sam o prijateljima koji daleko gore na sjeverozapadu tulumare u nekoj klijeti. Odjednom svjestan blesave situacije u kojoj se nalazim, s tom automatskom puškom bez metaka prebačenom preko ramena, s plinskom maskom i rancem na leđima, sedamsto milja od kuće, osjetio sam kako me obuzima neka bezrazložna euforija.

Na vratima se pojavio Ljupče. »Je l’ sve u redu, vojniče?«

»Jeste, druže potporučniče!«

»Pazi da i ostane tako.«

»Razumijem, druže potporučniče!«

Odgegao se u mrak, škripajući čizmama. »…rac moj ti razumeš«, čuo sam kako mrmlja, a po sve češćim pucnjevima dolje iz grada shvatio sam da Nova godina samo što nije stigla. Dernek u paviljonu nastavio se nesmanjenom žestinom, a mogao se čuti kakofoničan glazbeni miks narodnjaka („Pozdravi je pozdravi, volim je ko pre, eh da mogu poslati joj suze, suze bi joj rekle sve…“; „Neću, neću, dijamante, suho zlato, brilijante, ni safire, nit’ rubine, samo ona da ljubi meeee…“; „Voljela sam oči zelene, voljela sam oči nevjerne…“) i aktualne pop glazbe („Ti si prava šizika, ljubav je u očima…“; „Bejbe, bejbe, bejbe ti nisi tuuu…“; „U ponoć biću tu i ljubiću te tad, u ponoć poželi, tvoj Deda Mraz sam ja…“). Nije bilo sumnje, većina će se oblokati do besvjesti. Novogodišnje bratstvo i jedinstvo.

A zatim je počelo drečavo odbrojavanje: „…sedam, šest, pet, četiri, tri, dva, JEDAAAAN!!!“.

Vatromet iznad Skopja, neartikulirano vrištanje iz paviljona: stojim sam u dvorištu kasarne okovane ledom, skidam automat s ramena, grlim ga, čestitam mu Novu…

I smijem se.

Image and video hosting by TinyPic

06.01.2010. u 17:13 • 10 KomentaraPrint#

utorak, 05.01.2010.

Citat tjedna


Strah nije nikakav svjetonazor.

Kurt von Hammerstein-Equord

Image and video hosting by TinyPic

05.01.2010. u 22:12 • 8 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 04.01.2010.

Riječ dana


hohštapler njem. Hochstapler 1. čovjek koji si s pomoću spretnog nastupanja i otmjenih manira pribavlja pristup u društvo u svrhu vršenja raznih prevara; varalica velikog stila (s obzirom na to što tako zasljepljuje svoju okolinu, u našem se starijem jeziku za taj pojam upotrebljavao izraz sljepar); 2. čovjek koji tjera luksuz, a nema za to sredstva; čovjek koji se izdaje za nešto više nego što jest

(Klaić: Rječnik stranih riječi)

hohštapler m /njem./ pejor. 1. onaj koji pomoću spretna nastupa i manira pribavlja pristup u društvo 2. onaj koji živi raskošnije nego što ima sredstva, koji se izdaje za nešto više nego što jest

(Anić: Rječnik hrvatskoga jezika)

hohštapler (n. Hochstapler) lice neodoljivo sklono vršenju prevara, onaj koji otmenim držanjem pravi utisak uglađena i otmena čoveka i tako uspeva da se uvuče u tzv. „bolje društvo“ i da vrši prevare, otmena varalica, otmeni probisvet

(www.vokabular.org)

Image and video hosting by TinyPic

04.01.2010. u 17:32 • 8 KomentaraPrint#

nedjelja, 03.01.2010.

sv. Milan

Čitam na jednom blogu sljedeći komentar – repliku na primjedbu da se predsjednički kandidat Milan Bandić svojedobno razveo pa ponovno oženio.

"Uostalom, sjetimo se Zakeja, Marije Magdalene, sv. Pavla, sv. Augustina – sve bivši grešnici, u kojima i po kojima nadmoćno izobilova Milost! U susretu sa živim Bogom! Kojega ćemo, kao i u životnom opredjeljenju, izabrati i po Njegovom jedinom predstavniku na ovim predsjedničkim izborima. Bogoljublje, čovjekoljublje, i domoljublje!"

Ljudi uistinu razmišljaju na najneobičnije moguće načine, a evo, ovdje se zagrebačkog gradonačelnika uspoređuje čak i sa sv. Pavlom i u mladosti pustopašnim sv. Augustinom (koji za sebe zacijelo nikad ne bi rekli da su bivši grešnici, no, da ne tjeram sad mak na konac...).

Spomenuto bi čovjek još nekako i progutao, ali izjaviti da je Milan Bandić BOŽJI predstavnik, JEDINI predstavnik STVORITELJA NEBA I ZEMLJE, SVEGA VIDLJIVOGA I NEVIDLJIVOGA, na ovim predsjedničkim izborima, i da birajući Bandića zapravo biramo BOGA OCA, BOGA SINA i BOGA DUHA SVETOGA, e to mi je nekako na rubu hule.

Image and video hosting by TinyPic

Također, zanima me bi li dotična osoba, koja također spominje da je znakovito što se inicijali imena Milana Bandića podudaraju s inicijalima Majke Božje (...), isto to pisala da je njegov protukandidat Andrija Hebrang ili Miroslav Tuđman. Ili bi se odjednom sve ono što se sada pripisuje Ivi Josipoviću počelo pripisivati upravo Milanu Bandiću?

03.01.2010. u 19:27 • 9 KomentaraPrint#

subota, 02.01.2010.

Bez komentara

Image and video hosting by TinyPic

02.01.2010. u 22:46 • 9 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< siječanj, 2010 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Svibanj 2024 (5)
Travanj 2024 (5)
Ožujak 2024 (2)
Veljača 2024 (17)
Siječanj 2024 (1)
Svibanj 2023 (2)
Travanj 2023 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2020 (1)
Siječanj 2020 (1)
Studeni 2019 (1)
Ožujak 2019 (1)
Veljača 2019 (1)
Prosinac 2018 (1)
Rujan 2018 (1)
Veljača 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (1)
Svibanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (1)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Studeni 2015 (1)
Rujan 2015 (1)
Srpanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Kolovoz 2014 (3)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (3)
Travanj 2014 (2)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (5)
Siječanj 2014 (3)
Prosinac 2013 (1)
Studeni 2013 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

Opis bloga


Eksperimentalna
autobiografska fikcija.

Dobro je imati na umu
moguću razliku
između blogera
gospona profesora
i autora kao privatne osobe.



Orijentiri

Škola je zjenica svih društvenih ustanova,
a učitelj je zjenica te zjenice.

Sartre

Prvo podignemo prašinu,
a zatim se tužimo da ne vidimo.

Berkeley

Put van vodi kroz vrata.
Zašto nitko neće upotrijebiti taj izlaz?

Konfucije

Cilj mi je naučiti vas da od prikrivene besmislice
napredujete do nečega što je očito besmisleno.

Wittgenstein

Ma koliko bilo izazovno istraživati nepoznato,
još je izazovnije propitivati poznato.


Kaspar

Neuroza je zamjena za legitimnu patnju.

Jung

Ni budućnost više nije što je nekad bila

Valery

webArhiv@