gospon profesor
subota, 16.01.2010.
e-novine
Budući da sam objavio stanovit broj tekstova u e-novinama, nije mi drago čitati da su pred gašenjem (doduše, ne prvi put, ali ipak...). Ukoliko nemate predodžbu o profilu spomenutog portala i o važnosti mogućnosti objavljivanja tekstova iza kojih ne stoje korporacijski, politički ili kakvi treći uski interesi (slagali se pritom sa stavovima autora tekstova ili ne slagali), prenosim ovdje tekst Viktora Ivančića koji će vas dostatno informirati o čemu je riječ.
Svaki put kada se "priključujem" na internet, najprije otvaram stranicu e-novina, gledam što ima novo, čitam ono nepročitano. Istina je da se, zbog godina i neprilagodljivosti, nakon toga uglavnom "isključujem" s interneta. O eventualnom gašenju e-novina razmišljam iz dosta sebične perspektive, kao o mogućnosti mojeg budućeg privatnog osiromašenja. Zašto se, do đavola, svijet oko mene razvija tako da me osiromaši?
Istina je da i tu stvar sa "svijetom" doživljavam iz sebične perspektive: toleriram ga ili pljujem u mjeri u kojoj on tolerira ili ugrožava moje (ili bilo čije) pravo na osobnost. Dakle, uglavnom pljujem. A pljuju i mnogi drugi, u sebi ili glasno, tvoreći vrlo neformalno bratstvo. Postoji izgleda nešto tako paradoksalno kao skupna težnja za osobnošću: "svijet oko nas" može biti vrijedan stanovitoga poštovanja samo ako ne priječi mogućnost da se iz njega izdvojimo.
E-novine su, kako se to veli, jedna od zadnjih preostalih oaza slobode na ovim prostorima, ali važno je to da se sloboda konzumira na privatnim osnovama. Ne postoji nešto poput nacionalne slobode, osim kao kontradikcija, jer pridjev prikriva cijelo obilje limita i prisila. Ako bi ih morao sažeto definirati, rekao bih da su e-novine medij za ljude koji su izbjegli učincima dresure, koji još vode računa o svojoj pojedinačnosti.
Osim toga, pojedinačnost je globalno pitanje, gleda li se iz sebične perspektive. Malo je što odvratnije od nesebičnog prepuštanja kolektivitetu. Svejedno je čime smo pripitomljeni, nacionalnom ideologijom ili trgovačkim aspektom informiranja. Istina je da se te dvije sile krasno nadopunjuju: uspaljeni nacionalist i sretan potrošač bez problema obitavaju u istoj masi. Podložni su svakoj vrsti korištenja ako je prethodno usisana njihova individualnost, ili su je - što je najčešći slučaj - dobrovoljno priložili na oltar neke od uzvišenih obmana.
Zato e-novine nemaju oglasa. Ne ponašaju se u skladu s kolektivnim zahtjevima. Uspostavile su se kao medij za osobe, a ne za svjetinu i pripadnike plemena. Kada su se na ovim prostorima utvrdile čvrste nacionalne granice i zadala pravila života u sretnoj izolaciji, e-novine su se iznad tih granica izdigle, postavši prvi regionalni portal u punom smislu riječi. Kada je "tržište", s popratnom marketinškom mašinerijom, nametnulo ideologiju beskonfliktnosti, e-novine su ustrajavale na beskompromisnoj kritici stvarnosti. Kada je proglašeno vrijeme zabave i infotaintmenta, e-novine su se uhvatile poštenoga i okrutnog novinarstva.
Grijeh e-novina, ukratko, u tome je što se nisu prilagodile planiranoj budućnosti. Sustavno kvare pojedince podsjećajući ih na njihovu pojedinačnost. Sprdaju se s našim nacionalizmima, izruguju se s našim političkim vođama, nabacuju se blatom po našim tajkunima-mesijama, uopće, pljuju po našim zadanim perspektivama. Nema drugog načina nego da ih se sasiječe u korijenu, da se nastupi oštro u interesu opće tuposti... Izgleda da budućnost nailazi kroz formu permanentnog udara na one sa sposobnošću kritičkoga rasuđivanja. Budućnost nadire nauštrb osoba.
Da bi se kritički mislilo potrebno je misliti uopće, a pretpostavka mišljenju je razgovor sa samim sobom, ona vrsta osamljenosti koja nam omogućuje da se ostvarimo onakvima kakvi jesmo, a ne kakvima nas žele. Ne postoji kolektivno mišljenje, jer je to kontradikcija, kao što ne postoji ni nacionalna sloboda. E-novine potiču i njeguju svojevrsni hedonizam nepripadanja: čitaju ih i pišu jedinke s društvenih rubova koje - zbog sebičnih motiva - ne žele dopustiti da ih proguta halapljiva zajednica. Sebičnost tu ima značenje samopoštovanja.
Postoje dobre i loše novine, kvalitetni i nekvalitetni internetski portali, dosadni ili manje dosadni televizijski programi, susrećemo se s vrijednim i bezvrijednim novinarstvom, ali sasvim su rijetki medijski projekti koji imaju i određena ljekovita svojstva, koji posjeduju "nešto više", služe kao mentalni pokretači, odterećuju nas od strahova i struje energijom koja ne spada u uobičajeni arsenal profesije. Nakon njihova nestanka nastaju procijepi koje nije moguće ispuniti zamjenskim sadržajima. Nastaje oskudica koju, kao privatna lica, ne možemo nadoknaditi, iz razloga koje sam gore pokušao skicirati.
Na kraju ovog tugaljivog zapisa htio bih još sustav koji dovodi do gašenja e-novina poslati u pičku materinu.
