gospon profesor
ponedjeljak, 25.01.2010.
Još o pravima zlostavljača
Sredinom prosinca prošle godine Pavao Pavličić napisao je zanimljiv tekst objavljen u Večernjem listu koji bi se mogao dovesti u vezu s mojim zadnjim postom, o dječjim pravima. Post je izazvao vaš veliki interes (preko četrdeset komentara u kojima se uglavnom slažete s mojim tezama, što valjda nešto znači. Bilo bi sjajno da, u tom smislu, post i komentare pročitaju gospođe Buljan-Flander i Jelavić.) Što se tiče Pavličića, njemu zaista nitko ne može prigovoriti manjak domoljublja ili jugonostalgiju. Tim više je njegov tekst koji slijedi, a u kojem uspoređuje miliciju iz doba mraka s današnjom demokratskom policijom, neugodniji po bezuvjetne zagovaratelje političke korektnosti i fetišiste ljudskih prava – koja su, kako je sve razvidnije – prava zlostavljača, a ne žrtava. Evo što kaže Pavličić.
Razlika između milicije i policije
Kakva je razlika između nekadašnje Narodne milicije i ove sadašnje policije? Meni se čini da je ona prije svega filozofska. Ako je nekome smiješna pomisao da bi represivni aparat mogao imati nekakvu filozofiju, neka pričeka da objasnim, pa će mu, siguran sam, smijeh prisjesti. Pođimo od najočiglednijega.
U doba kad je na našim ulicama pravila red Narodna milicija, nije ondje bilo ni tinejdžerskoga nasilja ni navijačkoga divljanja. Danas, kad red pravi policija ustrojena prema svjetskim uzorima, ni s tinejdžerima ni s navijačima nikako da izađemo na kraj. Zašto je milicija uspijevala učiniti ono što policiji ne polazi za rukom? To je bar jasno: zato što je na nasilje odgovarala još većim nasiljem.
Najprije bi svakoga koga bi uhvatila u prijestupu dobro ispendrečila, onda bi ga privela u stanicu i zaključala zajedno s kojekakvim opasnim tipovima da malo vidi što je život, a napokon bi mu još napravila dosje, pa podatke iz njega priopćila nasilnikovoj školi, fakultetu ili poduzeću. A sve je to bilo općenito poznato, pa bi svatko dobro razmislio prije nego što napravi kakvu svinjariju.
Ova današnja policija ništa od toga ne radi. Ona privede nasilnika, postupa s njim u rukavicama, napravi zapisnik, a potom ga pusti i prijavi ga sudu, znajući unaprijed da ovaj neće poduzeti ništa. Dakako, nasilnik već iduće noći opet mlati i razbija, jer je svjestan da mu se neće ništa dogoditi.
Koga je, dakle, štitila Narodna milicija, a koga štiti policija? Narodna milicija štitila je građane, one koji bi mogli postati žrtve nasilja. Ova sadašnja policija štiti nasilnike: štiti ih od sebe same, od suda, od sustava uopće. Kako je to moguće? Pa, moguće je zato što se u međuvremenu pojavio pojam ljudskih prava.
Narodna milicija za taj pojam nije znala: ona je branila državu, uz pretpostavku da tu državu najviše ugrožavaju razni prekršitelji i zločinci, a oni nikakvih prava nemaju. Sadašnja policija mora voditi računa o ljudskim pravima onih koje uhićuje i privodi, jer uvijek odnekud vreba nekakav pravobranitelj ili bar kakva građanska udruga koja se zaštitom tih prava i bavi.
I tako smo došli do filozofije. Da bi se odredilo što su ljudska prava, treba najprije odrediti što je čovjek. Narodna milicija je čovjeka definirala kao čestitog građanina koji ne ugrožava druge. Današnja policija definira čovjeka kao zločinca, s kojim bismo se svi trebali identificirati.
Narodna milicija nasilnike nije smatrala ljudima, pa je zato s njima onako postupala. Sadašnja policija pak žrtve nasilja ne smatra ljudima, pa su joj njihova prava deveta briga.
Obje su te definicije, dakako, nepotpune i jednostrane. Ali, ako mene pitate, uvijek ću glasati za to da se zaštite pošteni građani, a ne zločinci. Ne samo zato što poštenih građana ima više nego i zato što su oni temelj društva.
I ni briga me nije ako netko po tome zaključi da tvrdim kako je u socijalizmu bilo bolje.
Sapienti sat.