Ima tako nekih scena iz filmova koje pamtimo, a jedna takva scena u filmu Let iznad kukavičjeg gnijezda koja mi je vazda iznova inspirativna jest ona u kojoj McMurphy za okladu pokuša podići mramorno postolje u bolničkoj kupaoni. Pacijenti (od kojih je većina u umobolnici dobrovoljno) mu se podsmjehuju, no on se upinje i daje sve od sebe ne bi li uspio. Ipak, postolje je preteško i mora odustati. Dok prolazi mimo ostalih muškaraca u pidžamama, izgovara sljedeću repliku:
But I tried, didn't I? …damnit, at least I did that.
Bolnica je metafora društva, muškarci su u njoj obezmuđeni i podređeni suptilnoj kontroli nevidljivog Sustava utjelovljenog u savršeno racionalnoj i potpunog nadzora i moći željnoj sestri Ratched, koja sve što čini, čini, dakako, za njihovo „dobro“. Premda je u prvom redu riječ o kritici zloporabe psihijatrijskih institucija u Sjedinjenim Državama početkom 60-ih godina prošloga stoljeća, tema knjige/filma – kontrola – može se translatirati i na suvremeno društvo i njegove institucije. Ljude se, primjerice, na sve moguće načine nastoji uvjeriti (naizgled nedužno, a zapravo na tome rade ekspertni timovi) da sve svoje tjeskobe, sve neuroze, svu egzistencijalnu muku i rudimentarna pitanja o smislu rješavaju odlaskom u obližnji „mall“, ako već ne zbog istinske kupnje, a ono barem zbog „window shopinga“. Samo da se smire. I da NE pokušaju.
Post je objavljen 18.01.2010. u 14:13 sati.