Moje zastave
29.09.2007.
Današnja Sanjina tema o procesiji i misi povodom Sv.Mihovila me potakla na razmišljanje i probudila neke uspomene.
U komentaru na njenom blogu napisala sam:
Ja sam svima vama zahvalna što čuvate tradiciju i uspomene... jer sama ne sudjelujem u tim ritualima... kako vjerskim... tako ni bilo kojim drugim. Ne volim gužve. Jedina masovna okupljanja na koja sam išla bili su rock koncerti i prosvjed organiziran od majki dječaka koji su zadržani u JNA na početku rata (BEDEM LJUBAVI)... kada je pokojni Gotovac održao svoj legendarni govor. Na koncertima se nikada nisam osjećala dijelom mase. Uvijek sam stajala negdje po strani i proučavala masu i pojedince u masi.... Nikada me nije ponijelo.... nikada nisam osjetila potrebu vrištati, skakati.... i sudjelovati u zajedničkom ludilu. Ali uživala sam gledati ponašanje drugih ljudi. Prosvjednom skupu sam se priključila jer sam im srcem pripadala... prije njega pisala sam neka pisma oficirima JNA u ime majki koje su me zamolile. I tada sam stajala naslonjena na jedno drvo i tiho plakala slušajući Gotovca.
Onda sam se sjetila djetinjstva i masovnih okupljanja na koja su me vodili roditelji. U majčinom rodnom selu je veliko prošćenje na Petrovo. Bez obzira što nismo vjernici, uvijek smo na taj dan odlazili u posjet njenoj rodbini. Nisam voljela tu gužvu, šarenilo... sve te polupoznate rođake koji su me štipkali za obraze, postavljali otrcana pitanja... a ja sam se morala smješkati. Navlačili su na mene neke ružne karirane tregersuknjice, heklane dokoljenke... uffff.... i sad se naježim kad se toga sjetim. Ma kužim ja da je lijepo da se rodbina i prijatelji okupe istog dana na istom mjestu... da se vesele zajedno. No ja očito imam neki feler pa nikada nisam znala i mogla uživati u tim tervenkama. Otac je imao drugi ritual. Na Dan Borca se u mjestu gdje je rođen, gdje je kasnije pokopan održavala velika parada. Svirala je limena glazba, lokalni političari su držali govorancije.... a sve ostalo je bilo isto kao i na vjerskom prošćenju... štandovi, plastika, mnoštvo koje se zabavljalo i družilo. Jedina razlika između ta dva rituala je bila što je na Petrovo misu držao župnik, a na Dan Borca su govorili političari. Inače... isti ljudi i isti način zabave... Biloje važno da se nađu i da se mogu družiti.
Mom ocu je taj dan bio važan jer mu je brat poginuo na dan oslobođenja našeg kraja u 2. svj. ratu. Nakon druženja s ljudima, nas dvoje odlazili bi na stričev grob odnijeti cvijeće i zapaliti svijeću. Ni tu tervenku nisam voljela... potpuno isto... kao ni onu maminu. Ali....
I onda je prošlo puno godina... desio se Domovinski rat.... završio i taj rat.... ukinut je Dan Borca kao praznik. Ja sam u međuvremenu odrasla.... odavno iz garderobe izbacila heklane dokoljenke i karirane suknjice. Početkom srpnja krajem devedesetih bila sam na godišnjem i krenula sam ocu na grob. Putem mi je sinulo da je Dan Borca... koji više to i nije... ali je nekada bio. Stala sam u Bjelovaru, kupila veliki buket crvenih karanfila i svojim dječacima ispričala priču o danu koji je ukinut. Došli smo na groblje.... ostavili karanfile (osim dva cvijeta), zapalili svijeće na grobu mog oca i strica, a tada sam ih uzela za ruke... svakog s jedne strane... i krenuli smo prema spomeniku palim partizanima na središtu groblja. Zapalili smo svijeću u podnožju spomenika, a tada se moj živahni Grga Čvarak popeo na vrh spomenika i u stisnutu šaku, visoko uzdignutu (u znak pobjede) zaglavio crveni karanfil. Ljudi su nas mrko gledali.... a ja sam se mirno... odšetala, sa svoja dva dječaka do spomenika palim braniteljima u Domovinskom ratu. Učinili smo isto.... zapalili svijeću i ostavili cvijet. Ljudi su šaputali (Ivanova kći... s djecom) , gledali nas... i nisu bili okrenuti grobovima koje su došli posjetiti.... gledali su za nama.
I ne, nikako mi nije bila jasna ta svjetina. Tolike silne godine su se sjećali svojih palih partizana, okupljali se određenog dana i klanjali se njihovoj žrtvi. I tada je netko rekao: „To se više ne radi!“ „To više nije moderno!“ „To više nije poželjno!“ I oni su spomenik koji su tolike godine glancali, mazili i pazili ostavili prazan (i ne samo na taj dan).... kao da su ga svemirci tu spustili, kao da je strano tijelo na tom groblju... i kao da to s njima, njihovim precima nema nikakve veze.
Sljedeće godine sam namjerno uzela godišnji baš na taj dan i ponovila sve isto. Ne mogu vam opisati kako sam silno uživala u toj igri bez riječi... u tim pogledima... koji više nisu bili tako mrki kao prethodne godine. Nakon par godina naša svijeća više nije bila sama. Netko je bio prije nas. Prije tri godine na spomeniku su bile mnoge svijeće..... Ja već dvije godine ne pazim baš na taj dan (jer nikada nisam robovala datumima), ali obavještena sam da su na spomeniku svijeće. Ja više ne moram ići tamo, baš tada.... jer eto... stišale su se strasti... i ljudi su shvatili da nam ne mora i ne smije nitko reći i narediti kada ćemo se i kako sjećati naših mrtvih predaka. Shvatili su da slobodno mogu biti vjernici... a da se pri tom ne moraju sramiti svojih najbližih koji su svoj život dali u borbi protiv velikog zla – fašizma.
I dok sam pisala temu... slušala sam pjesmu koja mi se uklopila u ovaj let....
ZASTAVE
1. Nogom pred nogu - tiho!
Ja po vodi hodam
Svojim putem, uspravno.
Pljuga na pljugu,
Jednu na drugu slažem
Sate, dane, godine.
I teku bitke, teku porazi,
Kad nije film da pravda pobijedi.
Sjeti se...
2. Kako smo maštat' znali
I Bogu dane krali,
Ispred "Zvečke" satima.
Kovali planove,
Kužili istinu,
Svak' sa svojeg oblaka.
Kad krenu bitke, dođu porazi,
Ti znaš da nije lako isti ostati.
3. Moje zastave
Uvijek su iste boje,
Nad njima ljubav caruje.
Moje zastave,
Nikad na polja koplja,
Ljubav se ne predaje.
4. Nogom pred nogu - tiho!
Ja na žici plešem
Zatvorenih očiju!
Pljuga na pljugu,
Jednu na drugu slažem
Sate, dane, godine.
Sad neki novi klinci dolaze,
A sve se teže
Prave riječi nalaze.
3. Moje zastave...
3. Moje zastave...
5. Ljubav se ne predaje...
Ljubav se ne predaje...
Samo za vas večeras... u vašem gradu... ili možda selu... pjevao je Valjkić...
Zar je važno tko je kriv?
26.09.2007.
Svi volimo slobodu. Ne sviđaju nam se baš sva pravila koja moramo poštovati. Meni npr. prestrašno ide na živce što moram voziti danju s upaljenim svjetlima na autu. Ali što se tu može.... kažu „neka bude svjetlo!“ i onda neka im bude svjetlo. Platila sam ja već i kaznu zbog mraka.... po sunčanom danu... i pola sata slušala predavanje policajca na parkiralištu.
Upalilo je. Palim svjetla.
Nego.... vozim se ja danas (s upaljenim svjetlima).... i vidim jumbo plakat koji nas pita znamo li koliko je penzionera gladno? Odmah mi je došlo žao autora te reklame... jer će sigurno ići na sud zbog uznemiravanja javnosti. Bolje bi mu bilo da reklamira prednosti koje uživamo jer živimo u ovoj zemlji. Tko ne bi poželio živjeti u zemlji gdje nema krivnje i nema kazne?!!!
Možemo biti nesavjesni, površni, neodgovorni i nikome ništa.
Za tragediju na Kornatima je kriva eruptivna vatra, za pad helikoptera se ne može znati krivac jer je to vojna tajna, za Kupsku su krive podzemne vode.... čak jučer čitam da je krivo nevrijeme u Sloveniji jer je prepunilo Savu. Možda ne bi bilo loše tužiti Slovence zbog Kupske?!!! Mi smo narod koji je kolektivno odgovoran... pa nitko nije odgovoran. A isto tako kad mrzimo... mrzimo u grupama. Žužić se žalio što je Elektra postavila stup na mjestu koji je skrivio smrt nesretne djevojke. Banda monopolistička, da ga tamo nisu postavili... ne bi bilo tragedije. Domaćice nisu krive ako im zagori ručak... kriva je prejaka vatra. Sitni lopovi nisu krivu, jer postoje i veliki lopovi, a veliki lopovi nisu krivi jer je kriv zakon koji im je dozvolio da se ponašaju kako se ponašaju.
I ja sam sve do danas bila uvjerena da takav raj, i zemlju bez kazni i stega možemo zahvaliti ljudima na vlasti. Ali danas mi je Učitelj ispričao staru priču.... pa sam shvatila da mi takvo razmišljanje nosimo iz davnina.
„Na Mljetu je za vrijeme Dubrovačke Republike na vlasti bio Knez.
Nezadovoljni Mljećani s vlašću Kneza.... zatukli kneza batom (maljem).
Knez D. Republike poslao Istražno povjerenstvo na Mljet da utvrdi izvršitelje atentata....ubojice Kneza....
Istražitelji stigli na Mljet... okupili sve pučane i pitaju ih:
"Tko je ubio Kneza?", a Mljećani u glas odgovaraju: "Bat!"
Istražitelji pitaju dalje: "Tko je držao bat?" a Mljećani odgovaraju:
"Svi!!!!"
I tako je Istražno povjerenstvo završilo s istragom o ubojstvu Kneza....“
Na radiu se raspjevali Boris i Seve: „Zar je važno ko je kriv dok me pitas gdje si?
Zar je važno ko je kriv kad se vec sve to desi?“
Ma, valjda nije važno... ipak je to naša tradicija. Preostaje nam samo moliti Boga da budemo među onima kojima se krivnja oprašta... i da bat, vatra, elektro stup ili podzemne vode ne dolove našu djecu i nas.
Pripadanje grupama
23.09.2007.
Život pojedinca u društvu podrazumijeva i organiziranje u grupe, radi lakšeg funkcioniranja društva, ali često i radi lakše manipulacije ljudi iz „sjene“ tim istim grupama.
Ljudi imaju potrebu pripadanja određenim grupama. Prva grupa... koja je prirodni temelj toj potrebi je obitelj... a tada kreće sve ostalo. Ljudi biraju religije, političke organizacije, razne civilne udruge, sportske ili kulturne grupe... ovisno o sklonostima. Prekrasno je da čovjek može svoje talente, interese i želje njegovati, pokazati i razvijati u grupi s drugim ljudima.
Ja ću se u ovoj temi zadržati na organiziranju žena.... u razne ženske udruge koje se bore za ženska prava i bolji status žene u društvu.
Prije skoro desetak godina... tek sam doselila na rub kestenove šume... zakucao mi je na vrata jedan muškarac. Poznavala sam ga samo iz viđenja.... bio je to čovjek koji je svoj život, kroz razne društvene aktivnosti darovao svom selu... Pitao me da li bi mu htjela pomoći da se osnuje Društvo žena u selu. Bila sam prilično začuđena.... jer „nisam njihova“, nedavno sam doselila, različita sam od te zajednice u puno toga.... zašto je došao baš k meni?! No bio je uporan... i ja sam pristala. Početak te udruge činile smo nas tri. Dvije dotepenke i jedna domaća žena. Uskoro se jezgra proširila na 12 žena i krenule smo. Registrirale smo udrugu, napisale Statut, često se sastajale i krenule s puno volje i ljubavi u AKCIJU.
Početak je bio predivan. Suradnja sa vrtićem i osnovnom školom u slobodnim aktivnostima djece. Obilježavanje Dana kruha, organiziranje izložbe starina, domaćih kolača. Organiziranje podjele darova najmlađim klincima na Dan Sv.Nikole u suradnji sa župnikom, suradnja sa S.O.S dječjim selom Lekenik.... upoznavanje s njihovim radom, načinom života i ideja o češćim druženjima djece našeg sela sa djecom iz tog sela.
U našem selu djeluju mnoge druge udruge. Početkom godine svi organiziraju svoje skupštine.
Prvi su bili umirovljenici. Obratili su se Društvu žena i zamolili pomoć u organizaciji. S radošću smo se odazvale.
Stotinjak penzića se družilo u vatrogasnom domu. S puno ljubavi sam prala lonce i tanjure cijelu noć, konobarila i dvorila te drage ljude. Sljedećeg dana sam ličila na krepanu mačku.... ali nije mi bilo žao... jer oni su to zaslužili. Tada su zaredale tervenke u vatrogasnom domu u organizaciji vatrogasaca, lovaca, KUD-a, SD-a i ostalih udruga... i svi su nas zvali da konobarimo i peremo suđe. Utihnule su sve ostale akcije zbog kojih smo se i osnovale.... Drušvo žena se pretvorilo u uslužni servis ostalim udrugama..... Upozoravala sam da se pretvaramo u konobarice... i da ako želimo konobariti to možemo na puno boljim mjestima, uz pristojnu zaradu... a tako možemo zaraditi lijepi novac za konkretne i prave akcije zbog kojih smo i osnovale udrugu. Većina se potiho slagala sa mnom.... ali oni koji su nas vodili iz „sjene“ naš rad nisu zamisli tako. Zadnja kap u toj čaši je bila pred same predsjedničke izbore.
Došla sam na sastanak (nijedan nisam propustila) i tada nam je savjetovano za koga treba glasati. He,he,he..... tu je bio kraj mojoj toleranciji.... otišla sam iz Udruge.... uz široko obrazloženje koje nije ostalo zabilježeno u zapisniku.... jer se u te zapisnike nije pisala istina... nego forma i ono što je „sjenovitima“ odgovaralo da ostaje kao trag za njima. I eto..... to je bilo još jedno životno iskustvo... koje mi je dalo dodatnu potvrdu da sam u pravu što osjećam odbojnost prema takvoj vrsti pripadanja bilo kojoj skupini.
Zvali su me razni „zeleni“. Ma hajde?!!!! I oni postoje i rade ovisni o novcu „jačih“ koji odlučuju i misle umjesto njih. Kopački rit je školski primjer koji potvrđuje moje mišljenje.
U raspravama na forumima često mi se desilo da mi sugovornici predbacuju kako nemam ženske, vjerske, nacionalne ili nekih drugih solidarnosti. I u pravu su. Ja nisam solidarna po svaku cijenu... s nikim na ovom svijetu. Ako npr. raspravljaju muškarac i žena... i ja prepoznam da je muškarac u pravu... ja ću stati na njegovu stranu. Ne da neću iz solidarnosti pričati ili pisati ono što ne mislim da bi bila na strani žene... nego čak neću ni prešutjeti, da joj prešućivanjem pomognem. Isto je tako sa svim drugim skupinama kojima pripadam.
Jedino mi se u poslu dešavalo i dešava da dugi vremenski period prešućujem prema van sve što me smeta, i što smatram lošim... ali zato se protiv toga borim iznutra. I to sve do zadnje kapi koji prelijeva čašu.... tada sjedam na konja i odjašim u nove pobjede.
Kako se osjećam kao žena u Hrvatskoj? Što se tiče mog spola... osjećam se prekrasno. Jako sam zadovoljna što sam se rodila u ovom obliku. Jesam li ikada osjetila diskriminaciju po spolnoj osnovi? Bilo je pokušaja.... bilo je šarenih situacija..... ali to su uvijek činili oni koji su diskriminatori po svim osnovama... pa onda ni ovaj detaljčić nije nešto neobjašnjivo. Ne trebam organiziranu grupu iza koje ću se skrivati i koja će se za mene boriti kad me netko nagazi. Kao građanka ove zemlje, kao član društva ne osjećam se prekrasno. Kako bi se itko normalan mogao osjećati dobro u zemlji koja ima toliko problema i u kojoj kamo god se okrenete ništa ne štima, a ne vidi se baš ni svjetlost na kraju tunela?!
U ovoj zemlji je jako puno političkih stranaka, jako puno raznih udruga, čvrsta i većinska religija sa dugom tradicojom. Toliko grupa, toliko solidarnosti, toliko zajedništva, a sve je u banani. Možda je problem upravo u tome što nedostaje osobne hrabrosti i osobnog mišljenja.
Nestao je Čovjek... nestao je pojedinac. Grupe su ga pojele..... pojeli su ga oni koji financiraju grupe i na taj način manipuliraju njima.
Formalizam
19.09.2007.
Što je formalizam?
Pretjerano polaganje važnosti na formu i konvencionalne oblike ophođenja i postupanja.
Formalizam označava pridavanje pažnje izgledu i obliku na uštrb suštine ili biti određenog postupka. Formalizam je direktno suprotan iskrenosti.
Formalizam je maska iza koje se skrivaju štreberi koji su dobro naučili formu, ali nikada nisu upoznali svoju dušu i duše ljudi koji ih okružuju.
Formalizam posebno grebe kada gledamo one koji se deklariraju kao vjernici. U našoj zemlji je puno onih koji se izjašnjavaju kao vjernici. Svi poznajemo ljude koji redovito odlaze na mise, zadovoljavaju formu koju propisuje njihova religija, ali njihovo ponašanje je od prave vjere beskrajno daleko.
Crkva podržava formalizam. Navest ću primjer.
Poznajem jednu stariju ženu koja je ostala sama. Djeca su pošla svojim putem, a ona je udovica. Njena vjera joj puno znači. Prije par godina sprijateljila se sa svojim vršnjakom, koji je također ostao sam... ali ima djecu koja ne žive s njim u domaćinstvu. To dvoje starijih ljudi je odlučilo živjeti zajedno, da bi im bilo lakše. Odlučili su da neće formalno ući u brak, radi kasnijih mogućih zavrzlama oko imovine, ali žele živjeti zajedno da bi se jedno drugom našli u starosti, da bi lakše živjeli s dvije mirovine. Svećenik je toj ženi, koja je vjernica cijeli život odbio dati pričest pred Usrks (valjda se to tako kaže). Obrazložio joj je da živi u grijehu.... nevjenčano s muškarcem i da je to razlog njegove odluke. Predložio joj je da se vjenčaju u crkvi, te da taj i takav brak neće prijaviti civilnim vlastima... da bi svi bili zadovoljni.
Kako bi bili zadovoljni? Koliko je moralno da crkveni predstavnik nagovara vjernike da krše propise i rade nešto ispod pulta s crkvom, a protivno propisima države u kojoj žive? Države iz čijeg proračuna se odvaja za tu istu crkvu? Tu ženu je jako pogodilo ponašanje svećenika.
A to je čisti primjer formalizma... gdje je zadovoljavanje puke forme važnije od ljudi. Nije li lijepo da se dvoje starijih ljudi druže? Da su se pronašli u ovom opakom svijetu? Jedno drugom će donijeti šalicu čaja kada budu bolesni, imat će s kim podijeliti svoje radosti i tuge... njihova starost će biti lakša i smislenija. Ne bi li to trebalo biti najvažnije i jedno važno duhovnom vođi? Zar se takvu zajednicu može i smije nazivati grijehom? Stavljati etiketu grijeha na ljude koji nikome ništa loše nisu učinili?
I upravo takvim stavom kroz dugi vremenski period crkva se opskrbila formalnim vjernicima koji zadovoljavaju formu, ali su sve udaljeniji od vjere.
Uz primjer vjere, teški i truli formalizam pronalazimo u birokraciji. A to, na koji način ona lomi kosti i koliko je okrenuta protiv čovjeka ne moram vam pisati jer ste vjerojatno svi na neki način žrtve tog zla. Birokratizam i formalizam ne proizlaze iz birokratskog aparata. Oni su posljedica organizacije upravljanja društvom, u kojoj nema volje za brzim i najboljim rješavanjem problema, nego je težnja izbjeći rizik i odgovornost.
Formalizam je idealna maska za mutež i manipulaciju. Formalizam je korijen iz kojeg izrastaju dvoličnost i licemjerje.
Bez ravnoteže forme i biti nema sretnog čovjeka... nema sretnog društva.
Ako formalizam gledamo kao osobinu pojedinca... tada je najlakše krenuti od sebe.
Postoje ljudi s kojima se družimo zato što moramo. Na životni put nam ih je donio posao, donio ih je splet životnih okolnosti..... a to nisu ljudi koji su zaslužili od nas više od puke forme. Tada je odnos s njima formalan, površan i hladan... ogoljen do puke forme. Takvo ponašanje možemo nazvati i profesionalnim.... jer susprežemo svoje emocije radi nekog višeg cilja, a štitimo svoj privatni prostor od onih koji tamo ne zaslužuju biti.
Danas sam naučila jednu životnu lekciju. Ne možemo se protiv formalizma boriti srcem.
Formalizam treba ignorirati formalizmom. Naprosto, treba se kruto držati unaprijed smišljenog dnevnog reda i nikome ne dozvoliti da nas omete u našem letu. Ako se formalizmom služimo samo da bi se obranili od formalista – to nije opasno za našu dušu. Naprotiv, to je pravi način. A uopće nije teško naučiti. Puno lakše je naučiti biti povremeni formalist, nego što je naučiti kako obratiti pažnju na bit i prije svega biti Čovjek.
Demagogija
15.09.2007.
Posao mi je takav da svakodnevno slušam životne priče mnogih ljudi. To je onaj dio mog posla koji volim. Srećem se s ljudima iz cijele zemlje. I kad me don Branko pita: „Dona, odakle si?“ Ja mogu samo odgovoriti: „Iz Hrvatske sam!“ jer doista se tako osjećam.
Kad me netko pita: „Što je novo u tvom selu?“ Odgovor je uvijek: „Nemam pojma!“
I kad mi ljudi pričaju svoje priče.... one su redovito drugačije od onih koje slušam i gledam u medijima. Žale se na sve ono što ih muči u njihovim gradovima i selima.
Velik broj ljudi s kojima se često čujem i vidim živi u Dubrovniku. Prije tragedije na Kornatima oni su proživljavali strahotu u plamenu. Tih dana bilo je teško sjediti i gledati što im se dešava. Javljali su se i pričali mi „vatrenu“ priču. Znam trenutak kad se vatra pojavila na granici, znam kako je napredovala, kako se rasplamsavala i koliko je to trajalo. Znam kako su se ti ljudi bojali, što su proživljavali, što su činili, koliko su patili. Ja sam se tada osjećala tako nemoćno. Da su mi malo bliže, sjela bih u auto i krenula tamo pomoći.... ali samo sam sjedila, slušala strašan razvoj situacije.... te u medijima pratila izvještaje, koji su bili uvijek u zaostatku i nepotpuni.
Tada su se desili Kornati i drama tog grada je pala u sjenu. No ipak ljudi su počeli postavljati pitanja, pojavili su se tekstovi u medijima koji prozivaju odgovorne. Pitanja su konkretna. Pitanja su upravo onakva kakva moraju biti. Onakva na kakva narod ima pravo.
Taj grad ima gradonačelnicu. Baš lijepo što žena upravlja jednim gradom. Zgodna je to žena.
Djeluje odlučno. No u zadnje vrijeme kad god je vidim na ekranu ili čitam neki tekst u novinama čujem kako izgovara: „To je laž!“ Afera za aferom..... i sve baš sve je laž. Ma tko to toliko laže o tebi odlučna ženo? I već mi je pomalo postala smiješna.....počela mi je ličiti na Calimera koji je neprestano bio žrtva prave pravcate nepravde. No onda su uslijedile izjave koje mi više nisu bile smiješne. Gospođa prijeti tužbama i upozorava da je uznemiravanje javnosti kažnjivo djelo. Uffff..... podsjetilo me to na gospodina Jurjevića kojem su se zalijepili na sličan način.
Ova zemljica se raspucala po šavovima. Javnost je uznemirena do krajnjih granica izdržljivosti. Ne tekstovima u medijima, nego pravim, pravcatim problemima koji im se dešavaju svakodnevno... na svakom koraku. Za tu našu uznemirenost postoje odgovorni.
I sada isti ti odgovorni nemaju potrebu svoju pažnju, znanje i rad usmjeriti ka rješavanju problema i izvlačenju zemlje iz ove situacije, nego su skoncentrirani na ušutkavanje onih koji su „preglasni“... koji navodno uznemiravaju javnost... samo zato što glasno progovaraju o stvarnosti života u Hrvatskoj, o istinama i problemima.
Ovih dana se u medijima pojavio još jedan Calimero. Ranjen je do bola „neistinama“ kojima ga rešetaju. U njegovom slučaju nemam pojma koliko su optužbe utemeljene. Ali poznajem ga dugi niz godina i nekako nisam iznenađena da se dešava ovo što se dešava. Dugo se nismo vidjeli.... ali pamtim jednu priču... iz doba kad sam imala godina... kao moj stariji sin sada.
Tada je on bio oficir, s visokim činom u JNA. Bila je neka privatna proslava... i ja sam se majkom našla na toj proslavi. Nije nas bilo puno.... Civilke smo bile samo majka i ja... sve ostalo visoka vojna grla s obiteljima. Šutjela sam veliki dio večeri i slušala. Lagano sam kipjela. Uh..... kako je teško nositi te svoje nemire, pitanja i nedoumice koje imaš sa 17 godina. I tada je Makedonac (visokog čina) ispalio neke tvrdnje o služenju narodu... i ja više nisam mogla šutjeti. Pitala sam ga tiho: „Recite mi, molim vas... iskreno.... Kažete da ste narodna armija. Svi znamo da narod nije zadovoljan i da ima puno problema. Ako taj isti narod krene na cestu i pobuni se protiv vlasti, na čijoj ćete strani biti? Na strani naroda ili vlasti? „ Bio je to zgodan... crn muškarac... velikih crnih očiju. Gledao me... u očima mu se pojavila iskra... čudan osmijeh na usnama.... te je odgovorio: „Bit ćemo na strani vlasti... jer nema razloga za narod na cesti.“ Ja sam tada... mrtva hladna odgovorila: „Onda niste narodna armija, nego vladina armija i trebali bi poraditi na tom nazivu... jer je laž u samom startu i predstavljanju!“ U tom trenutku me majka trkala nogom ispod stola... na što sam joj ja glasno odgovorila neka me ne udara ispod stola u trenucima kad govorim istinu. Pozdravile smo društvo i otišle doma.
Sljedećeg dana došao je Calimero k nama doma i zatražio razgovor sa mnom u četiri oka.
Postavljao mi je pitanja.... tko mi je glavu napunio takvim idejama? Tko manipulira mojim mislima? Ja sam ga zaprepašteno gledala. Išla sam tada u školu, radila da bih si mogla kupiti sve najpotrebnije i doista nisam pratila politiku.... osim onog najnužnijeg što mi je bilo vezano uz školu. Osjećala sam se kao u ruskom crno bijelom filmu. A on mi je nakon svih pitanja i mojih odgovora objasnio da sam ja eto... djevojka koja odrasta bez oca.... pa se on kao prijatelj obitelji zabrinuo za moje misli.
Vrijeme je prolazilo..... i desio se narod na cesti. Vrijeme je pokazalo da je moje pitanje te večeri bilo nešto tako logično i normalno.... da su obrazovana gospoda s visokim činovima bila u zabludi. Nismo se mi viđali često.... ali u tim sporadičnim susretima imala sam prilike gledati i slušati velike promjene. Od izjava kako je HDZ velika opasnost, pa naglo napredovanje.... i novo rođenu ljubav s ljudima iz HDZ-a. Na zadnjem susretu gledane su slike sa jedne svadbe. Tada je moja majka drsko prokomentirala: „Ma vidi! I ovaj seronja je bio na svadbi!“ he,he,he.... ma ljubim je iskrenu i pametnu. Od tada se više nismo vidjeli. Jer nas dvije smo opasni protudržavni elementi.... i bolje je ne družiti se s nama. To bi moglo ugroziti uspješnu karijeru..... kroz sve političke sisteme..... Taj Calimero je „čovjek za sva vremena“. Njegovi govori su uvijek izgovarani sa toliko strasti, uvjerenja.... oni koji ga ne poznaju lako bi mogli pomisliti da je idealista... da je možda i iskren. Ovo je tek lagani nanos boje na ovoj slici.... moje uspomene su prebogate detaljima zbog kojih ga smatram pravim demagogom.
Što je demagog? Onaj koji lažnim obećanjima i sijanjem iluzija stječe povjerenje širokih slojeva i upravlja njihovim ponašanjem.
Zato moramo biti oprezni zbog svih tih Calimera koji šetaju sve glasnije zadnjih dana našim medijima, glume žrtve, prijete tužbama za istine i pokušavaju odvući našu pažnju s pravih problema.
I za kraj ću vam samo napisati kako moj šef objašnjava definiciju demagogije.
Demagogija je kada starac uvjerava mlade djevojke da se od tvrdog pimpeka dobije rak na maternici.
Eto... malo je prosto... pa će se Don Branko možda zacrvenjeti (i postati ljevičar).... ali jako mi se sviđa to objašnjenje demagogije... i morala sam ga staviti.
Sumnja - povjerenje
12.09.2007.
Sumnjam da je ovo naručena tema. Jedan čovjek mi je danas spomenuo.... kako je davno, davno čitao lijep esej Vesne Parun na ovu temu. Vjerujem ja njemu da ga je doista čitao... ali nekako ipak sumnjam da se tek tako sjetio nekog davno pročitanog eseja. Mislim da je htio čitati mene.... na ovom blogu... na tu temu. Očito je bilo lakše tako okolo navesti me na temu, nego naručiti taj tekst... bez uvijanja. Ma nema vezeee.... Ja čak ni ne znam da je to tako... to su tek moje sumnje.
Krenut ću jednom poznatom rečenicom.
Star čovjek u sve vjeruje, sredovječan čovjek u sve sumnja, a mlad - sve zna. O.Wilde
Ja sam jedna obična sredovječna žena. Sumnjičava do bola.
Prema definiciji sumnja je nepotpuno povjerenje u koga ili što; nevjerica, dvojba, pretpostavka, nagađanje.
Blogeri, u prošloj temi sam vas pitala, koliko poštenih ljudi poznajete, a u ovoj vas pitam, u koliko ljudi imate bezrezervno povjerenje i do koje mjere ste sumnjičavi?
Kod mene to stoji nekako vako....
Preveslana sam u životu puno puta. Bez obzira na prvi dojam koji moji senzori odašilju kad upoznajem nove ljude, ja svima dajem istu šansu. Ostavljam period opuštene rezerve... za upoznavanje i izgradnju povjerenja. A onda kad taj odnos s drugim ljudima (bez obzira o kojem se području radi) ispiše svoje prve rezultate, ja mogu dati ocjenju širine mog povjerenja, tj. doze opreza ili sumnjičavosti.
Pišući ove rečenice.... vrtim konkretne primjere u svojoj glavi.
Tko su osobe koje uživaju moje najveće povjerenje? Na prvom mjestu je moja majka. Ta žena me voli kako me nitko nikada nije volio i kako me nitko nikada neće voljeti. Ta žena je u stanju umrijeti za mene i moje dobro. Ne moram vam spominjati da sam nju stigla dobro upoznati. Na drugom mjestu je moja prijateljica Sandra. To je prijateljstvo još iz predškolskih dana. U nekim kriznim... životnim trenucima, napisala sam oporuku. Ona je u toj oporuci stajala kao izvršitelj iste. A jasno vam je da takvu ulogu ne dodjeljujemo bilo kome.
Kad sam rađala... i kad mi je bilo teško.... jedino sam njih dvije zamišljala pored sebe i priželjkivala da mogu biti pored mene.
Mislim da na ljestvici mog bezrezervnog povjerenja nema više nikoga. Ovo ostalo su ograničena povjerenja.... što ne znači da su narušena izdajama... nego su naprosto i moji odnosi s tim... nekim drugim ljudima ograničeni na samo neka životna područja.
U muža imam ograničeno povjerenje. Postoje područja na kojima me nikada ne bi iznevjerio, ali postoje i područja našeg odnosa u kojima sam previše puta čula: „Oprosti!“, „Jebiga, opet si bila u pravu!“. A kad prečesto slušam isprike, tada više ne mogu vjerovati u iskreno nastojanje izgrađivanja odnosa bezrezervnog međusobnog povjerenja. Sigurno se pitate... kakva je situacija obrnuto. On kaže, da u mene ima više povjerenja nego u samog sebe. Kaže li on to zato... što sam ja opasna baba, pa se boji da mu ne odgrizem nos ako kaže drugačije... nemam pojma.
Često slušam kako je bitno povjerenje između djece i roditelja. Ja na tom području imam ograničeno povjerenje. Ne zato što svoju djecu smatram lošom... nego zato što čvrsto vjerujem da kao roditelj nemam pravo na bezrezervno povjerenje. Oni su mladi, oni odrastaju... imaju pravo na mladenačke greške.... djeci to čak i zakon tolerira. Ja sam im roditelj i dužna sam sumnjati, upozoravati ih na počinjene greške... i truditi se od njih izgraditi ljude u koje će jednoga dana moći imati povjerenje drugi ljudi... prvenstveno članovi njihovih obitelji, ljudi s kojima će raditi itd. A njima kad god zagusti.... jave se meni. S radostima, tugama... i problemima. To je znak da osjećaju sigurnost i oslonac... to je valjda znak da imaju povjerenja u mene. Nadam se da ga prepoznaju.... jer volim ih onako kako ih nitko nikada nije volio i onako kako ih nitko nikada neće voljeti... jer ja sam im majka.
U dvadeset godina staža, radila sam s mnogim ljudima. Od tih mnogih suradnika samo je jedna žena (vezana uz moju skoriju povijest) u mojoj svijesti obilježena kao totalno negativni lik, od povjerenja ne postoji ni „p“, odnos je strogo služben. Ona je pravi primjer sumnje. Riječ sumnja piše ispred njenog imena u mojoj svijesti. Ne vjerujem joj čak i ako slučajno govori istinu. U životu nisam upoznala osobu koja je toliko nemoralna i zla. I samo da znate.... ovakve ocjene o ljudima ne donosim olako. Ova ocjena je dugo stvarana.... prepuna sam ožiljaka. Svi ostali su ostavili traga na meni... svi su bili krasni ljudi... svatko na svoj način. No zvijezda među svim mojim suradnicima je kolegica Dragica... s kojom sam cijelo desetljeće radila težak posao. Da imam milione... njoj bi ih dala na čuvanje. Vukući s njom ta teška kola, osjećala sam da je teret ravnomjerno podjeljen... ta žena ima kliker, dobra je (sa predivnim i stamenim sustavom vrijednosti) i duhovita. Volim svoju Dragicu.
Puno, puno je još ljudi u koje imam povjerenja... na onim područjima... gdje nam se životni putevi susreću. Povjerenje je strašno, strašno važno.... u obitelji, prijateljstvu, poslu.... daje nam sigurnost i mir.
Tko nas u životu može prevariti? Samo oni, kojima vjerujemo!
Koje osobine kod ljudi kod mene bude sumnju i ugrožavaju povjerenje? Sebičnost, laganje (od onog sitnog i besmislenog, pa do onog pravog i teškog), neiskrenost, ne gledanje u oči, razna petljanja i muljaže, prevelika potreba za uspoređivanjem s drugima i prevelika kritičnost prema drugima, a isticanje sebe i samo sebe.
Često mi se desi da darujem previše povjerenja. To mi je feler. Odrastala sam sama (bez brata i sestre), prerano sam ostala bez oslonca u životu. I strašno volim ekipnu borbu, ekipni rad.... volim dijeliti ideje, ciljeve i napore s drugim ljudima. Zbog svog idealizma... i te potrebe za ekipom znam se zanijeti i zaraditi ožiljke. U tim situacijama nisu krivi oni od kojih nosim ožiljke... kriva sam sama. Kriva su moja prevelika očekivanja. I već sam vam pisala o svom feleru... da ne kažem baš odmah ono što vidim, osjećam i znam... nego često volim glumiti Švejka. Djelujem naivno.... jer ne reagiram odmah. Ako vidim da netko mulja. I još ako mulja tako prozirno i glupo... to me vrijeđa... Mislim si u sebi: „Pa kaj misliš da sam tak glupa da ne kužim kaj delaš?“ (razmišljam na kajkavštini). Ako mi je do nekoga više stalo.... kažem to prije... a onima koji mi nisu previše bliski... pustim ih da voze... dok se ne zaigraju previše.
Najbolnija iskustva u životu... upravo su izgubljena povjerenja.... koja možemo izgubiti potpuno... ili djelomično.
Strašno volim ljude, život i svijet oko sebe. Ali sve sam više sumnjičava... sve sam opreznija.... i jedina utjeha mi je rečenica s početka teme.... jer valjda ću u starosti profruliti... i više neću imati problema sa sumnjom.
Temu ću završiti predivnim Jesenjinovim stihovima.... kojima nam se on pridružuje u razgovoru.
„Ako dirneš strast u čovjekovu biću,
Istine, bez sumnje, nikad nećeš naći.“
Tema za one... koji će se sami prepoznati...
10.09.2007.
Slušam ovih dana velike govore, parole, zakletve, obećanja. He,he,he.... atmosfera je "energizirajuća". Ja baš i nisam euforična (valjda mi je to od godina).
Čitam, slušam, gledam. Vrte mi se neki stari filmovi, iz ne tako davne prošlosti, a onda me sjećanje vine u daleku prošlost.
Svi se zaklinju u poštenje, red i rad. Svima su na usnama velike riječi. I onda si postavim pitanje, koliko sam poštenih ljudi upoznala u životu? Znam da će mi „nemam pojma“ u komentaru napisati da ne postoje apsolutno pošteni ljudi i da smo svi krvavi ispod kože.
Odmah mu potvrđujem tu tvrdnju, ali ipak postoje oni koji su pošteniji od drugih. Postoje oni koji nisu sitne duše i kojima osobni interes nije ispred općeg.
Bilo je to doista davno... u jednoj maloj općini odlučili su graditi policijsku stanicu. Raspisan je natječaj.
Od svih ponuda dvije su bile u finalu. Jedan izvođač je ponudio čovjeku koji je imao glavnu riječ u izboru, ako odabere njihovu ponudu, da bira mjesto gdje će mu izgraditi kuću... jer to se neće ni primjetiti u tako velikom poslu. Čovjek se silno uvrijedio... što se uopće našao u situaciji da mu se netko usudi tako nešto ponuditi.... što ga se stavlja u situaciju da mu je neugodno. Okefao je gnjidu. Prihvaćena je ponuda izvođača koji nije nudio ništa.
Ne, taj čovjek nije bio bogat! Nosio se s mnogim problemima koje nosi život. Ali nije dolazilo u obzir na taj način rješava svoje osobne probleme. U djetinjstvu sam tom čovjeku sjedila svakodnevno u krilu... a kao djevojka pored bolesničke postelje... i ne, nikada mi nije ispričao tu priču. Priču mi je ispričao njegov vozač... iz tih vremena.
Sjećam se jedne scene. Bila je kasna jesen. Vani je već pao mrak. Netko je pozvonio na vrata.
Moj otac je otvorio. Čula sam iz sobe da se ljuti i temperamentno reagira. Razgovarao je oštro s nekim čovjekom na vratima. On nije često podizao ton. Bio je to miran čovjek. Uznemirila me njegova ljutnja. Majka mi je ispričala nakon njegove smrti... da je te večeri na naša vrata pozvonio čovjek (prijevoznik drva) kojemu je moj otac pomogao... i donio je prase da mu se zahvali za uslugu. Doživio je neugodnost. Svoje prase je odnio doma..... posramljen.
Sladoledari su mi za 2 dinara (koliko je koštala jedna kuglica) trpali po nekoliko kuglica..... ponekad mi nisu htjeli uzeti ni 2 dinara (ali uvijek su tražili da ne kažem ocu.)
Jednom sam došla u cvjećarnicu kupiti cvijeće. Nisam poznavala ženu koja je tamo radila.
Žena je mene očito prepoznala, i tada sam imala prilike slušati priču koju možda u tom trenutku i nisam baš najbolje razumijela. Bili su to hvalospjevi mom ocu. Bila je samohrana majka... u krvavim životnim problemima... izopćena iz okoline. Došla je kod nadležnih tražiti neku sitnu pomoć. Dobila ju je. Ali to nije bilo sve. Poslao ju je na školovanje, završila je obrtničku školu.... otvorila je vlastitu radnju. Školovala je svoju djecu i postala zadovoljni član društva.
Kada mi je bilo 13 godina... on je imao nekih problema na poslu. Radio je tada (pred mirovinu) u vodoprivrednom poduzeću. Odobravao je sredstva za projekte i vršio nadzor.
Nakon što bi se vratio s posla doma... nakon ručka, često me posjeo u svoju bubu i išli smo na „izlet“. Ja sam uživala u prirodi, a on je tamo kontrolirao da li je učinjeno sve ono što su napisali da je učinjeno. Nikada ništa nije prepuštao slučaju, nikada nije potpisao izvještaje s terena, da prethodno nije osobno provjerio da li je to tako. Danas mi je jasno da kao takav nije bio omiljen u krugovima onih koji su funkcionirali na drugačiji način.
Iz tog doba... pred mirovinu... sjećam se njegove tuge. Tada sam napisala ovu pjesmu:
RECI MI TATA
Zašto je tužno tvoje lice tata?
Reci mi svoje boli.
Reci mi što te tišti,
jer tvoja tuga i mene boli.
Zašto su plave oči pune suza?
Zašto patnji nedaš da izađe?
Reci mi oče što te boli
da tvoje srce kod mene utjehu nađe.
Već dugo sjediš i gledaš u prazno...
Tuga drhtaje tvojim licem širi...
A ja te toliko volim...
Reci mi da se moje srce smiri...
Zašto nedaš suzama da poteku?
I zašto boli čuvaš duboko u duši?
Ne čini to tata!
Jer ovako ličiš na cvijet u vrtu što se suši...
Ovo je tek pjesmuljak... ali pisala ga je djevojčica od 13 godina....
I nije mi rekao svoje boli. Opet mi je ispričala majka... nakon što je umro.
Došla je mlađa ekipa.... puna energije. Imali su drugačije vizije i drugačije načine. Atmosfera je bila toliko „energizirajuća“ da su zaboravili paziti na ponašanje i obzire.
Nakon puno godina imena tih... tada više ne tako mladih ljudi, povlačila su se po novinama zbog kriminala i malverzacija. On nije doživio ta saznanja. I bolje je tako. Jer ja znam... on se ni tada ne bi veselio. Bio bi opet tužan.
Imao je veliku sahranu. Bila sam na mnogim sahranama.... ali takvo mnoštvo nisam vidjela nigdje. Uz sve te komunjare i spodobe koje su tamo držale govore... pamtim narod. Pamtim cvječarku koja mu je okitila odar i uvrijedila se kad smo htjeli platiti.... pamtim njegove vozače, njegove mehaničare, radnike koji su radili najteže poslove... pamtim poljoprivrednike i sve te obične ljude s kojima je dolazio u dodir kroz svoj život... koji su mi prilazili, plačući.... i izgovarali rečenice koje su zauvijek zapalile oganj u mom srcu... i obvezu da moram čuvati vrijednosti koje je posadio.
Nikada nije „isplivao“ jer se nije htio laktariti... nije on imao vremena za te igrice. Netko je trebao raditi. Na toj sahrani.... i puno nakon nje... u kontaktu s ljudima ja sam shvatila da je on odabrao pravi put. Nije težio materijalnim vrijednostima i osobnom probitku. Živio je i u život provodio ove parole koje ja danas slušam s ekrana. Nije puno pričao.... on je parole odrađivao. Bio je ljevičar koji nije išao u crkvu, ali je kršćanstvo živio takvom puninom... da se rijetko nađe koji vjernik da ga tako poštuje.
Zašto opet pišem o njemu? Nije mi lako pisati na ovu temu..... tipkovnica mi je mokra.... prsti mi se skližu.
Pišem to zbog nekih meni dragih ljudi.... Pišem to zato što moji senzori prepoznaju opet neke nepravde i nelogičnosti. Osjećam razočaranje, bol.....
Cijeli život se temelji na nagradama i kaznama. To tako mora i biti. Tako funkcionira cijela priroda... a i društvo. U društvu se često dese nepravde i dođe do poremaćaja u nagradama i kaznama. No tada nastupa pouka iz priče o magarcu... i iz mnogih drugih priča.
Sve... baš sve... kad tad dođe na svoje. Nikome od nas nije lako, ako radimo čistog srca, pošteno i korektno, pa se to ignorira. Treba preživjeti takve dane. I samoj mi se desilo puno puta.... Kada vidim... ili osobno doživim takve nepravde... tada se sjetim što je najvažnije na svijetu?!!! Važan je naš pogled... jutrom u ogledalu. Važno je kako nas vide naša djeca, i u kakvoj će nas uspomeni nositi kad nas više ne bude. Važno je da postoje Barice, Štefeki, Janice i Pepeki kojima trebamo, i zbog kojih se ne smije odustati. Jer samo je to važno!
Sve ostalo (ma koliko god nam ponekad značilo) su laže i šarene perle. Prave vrijednosti spavaju u djelima... a ne parolama. U tišini... a ne u galami. Na ulici... ne u blještavim salonima. Bez obzira na umjetna preslagivanja vrijednosti... kokoš je uvijek kokoš, lopov je uvijek lopov, a Čovjek je uvijek Čovjek... ako je Čovjek.
Ova tema je pomalo zbrkana... prolila sam ono što me škaklja.... Htjela sam napisati najljepšu temu na svijetu.... jer ovo je tema za drage ljude kojima želim reći da sam ih ja prepoznala kao ljude, koji zavređuju da ih usporedim sa svojim ocem.... ne po godinama... nego po djelima i vrijednostima koje kod njih prepoznajem. Svu trojicu vas puno volim i poštujem. Drž˝te se!
Pametan magarac
07.09.2007.
Prošlo je već skoro cijelo desetljeće... od dana kad sam na forumu srela Jany.
Ona živi u jednoj dalekoj zemlji. Odavno je ona prestala pisati na forumu.... ali nikada me nije zaboravila. Povremeno mi se javi mailom i uljepša mi dan.
Danas mi se javila s jednom prekrasnom pričom... koju želim podijeliti s vama.
Za Jany velika pusa... i veliko hvala na poučnoj priči.
A veliki pozdrav i osobi koja mi se danas javila na mail.... Mislim da je ova priča savršen nastavak mog odgovora koji sam joj poslala.
Jednog je dana seljakov magarac pao u bunar.
Životinja je satima tužno plakala, dok je seljak pokušao smisliti što učiniti.
Konačno je odlučio - budući da je životinja stara, a bunar ionako treba zatrpati, nije vrijedno truda spašavati magarca.
Pozvao je sve susjede da mu dođu pomoći.
Svi su zgrabili lopate, te počeli nabacivati gnoj (đubre) u bunar.
Na početku je magarac tužno i razočarano plakao, a onda se odjednom umirio... nije se više čulo tužno njakanje.
Nakon nekog vremena seljak je pogledao u bunar.
Bio je zaprepašten onim što je vidio.
Sa svakom lopatom gnoja (đubra) koja je pogodina magarčeva leđa, on je radio nešto zadivljujuće.
Istresao bi leđa i popeo se jednu stepenicu više.
Kako su seljak i susjedi nastavili ubacivati gnoj (đubre) na životinju, on bi ga otresao i popeo se još malo više.
Uskoro, svi su zadivljeno gledali magarca koji je zakoračio preko ruba i sretno iskočio!
Život će na tebe istresati đubre, razne vrste prljavštine.
Trik kako izaći iz bunara sastoji se u tome da to otreseš, popneš se preko toga, jednu stepenicu više.
Svaka naša nedaća je stepenica.
Možemo izaći iz najdubljeg bunara, jednostavno ne posustajući.
Nikad ne odustaj!
Otresi to i popni se jednu stepenicu više.
ZAPAMTI PET JEDNOSTAVNIH PRAVILA ZA SREĆU:
1. Oslobodi srce mržnje. – Oprosti.
2. Oslobodi um briga. – Većina se nikada ne ostvari.
3. Živi jednostavno i poštuj ono što imaš.
4. Daj više.
5. Očekuj manje.
A sada... dosta je bilo foliranja....
Magarac se kasnije vratio i ugrizao seljaka koji ga je htio zakopati.
Posjekotina od ugriza se inficirala i s vremenom je seljak umro u agoniji od trovanja.
Zakopali su ga u bunar.
Pouka današnje priče je:
Kad učiniš nešto loše i pokušaš sačuvati guzu, to se uvijek vrati... i ugrize te.
Testiranje na droge i alkohol
06.09.2007.
Sinoć mi je pažnju privukla jedna emisija. Testirali su političare na droge. Već par dana... nakon teme o pijenju naše omladine, o točenju alkohola maloljetnicima i sve probleme koji su se tom temom otvorili, razmišljam o novoj temi. Kad sam ugledala emisiju..... nacerila sam se od uha do uha..... i pomislila: „Ovi mi čitaju misli... i kradu teme.“
Nije me iznenadilo, koji su se političari odazvali testiranju. (Ružo, bravo! Najbolja si! Legenda si! Svaka ti čast!) Nisu me iznenadili ni oni koji su odbili. Ni ja se ne bih dala testirati pred kamerama – iako znam rezultate svog testa. Ali me ipak nešto iznenadilo. Obrazloženje, zašto su neki odbili. Navodno (kako je novinarka objasnila) se neki smatraju višom razinom političara.... te smatraju da su testiranja neprimjerena.
I to me jako zaškakljalo. Što je to viša razina političara? Čime su to zaslužili? Ako u Ustavu piše da smo pred propisima svi isti. Čime su oni zaslužili da se to na njih ne odnosi? I gdje to piše? Uživaju li imunitet i za te stvari? Smiju li se oni drogirati i piti na radnom mjestu? Pitanja su navirala..... i širila mi razmišljanje o tom problemu.
Moje heroje oluje, već nekoliko godina, tu i tamo (kad se najmanje nadaju)... a dosta često, testiraju na alkohol.
Nisu oni baš zadovoljni tim testiranjima. Često pitaju: „Smiju li nam oni to činiti? Imaju li pravo tako nas testirati? Tko nam to ima pravo činiti?“ I uvijek im odgovaram: „Imaju pravo! To je u skladu s propisima! To je strašno važno! Morate biti pametni i trijezni na radnom mjestu! Radi sebe, a i radi svojih kolega!“ I doista tako mislim.
Ali zadnjih dana razmišljam. Na koga se odnose ti propisi?
Jeste li ikada čuli da se u nekoj školi provelo testiranje na alkohol i droge, na profesorima?
Sigurna sam da svi znate bar nekog profesora koji prekomjerno pije... i takav predaje našoj djeci? Jesmo li svjesni koliko je to odgovorno zanimanje i kakva šteta nastaje ako je on pijan na satu? Jesmo li ikada čuli da su se testiranja provela nad sucima... ili čak službenicima u gruntovnici, katastru, poreznoj upravi i šire? Ja nisam čula. A moram priznati.... da mi se često desi, nakon neobavljenog posla na takvim mjestima, da nisam sigurna da su ti ljudi odradili svoj posao pri zdravoj pameti i bistroj svijesti.
Na mom bivšem radnom mjestu, cjelodnevno su nas snimale kamere (osim u WC-u... bar se nadam), provlače se kartice (dolazak-odlazak), a i interna špijunaža nikada ne zataji. Redovito idemo na sistematske preglede. Znači.... imaju kompletan uvid u nas izvana i iznutra (prema informacijama špija, testirani smo i na droge – preko urina i krvi) . Nije mi to smetalo. Naprotiv, često sam isticala da bi nas trebali kontrolirati još i više. Npr. slati nas kod psihologa.... jer radimo s ljudima. I radi tih ljudi (radi kojih smo tamo), i radi nas samih (jer čovjek je potrošna „roba“), a i radi ugleda firme.
Zašto bi nekome uopće smetalo takvo testiranje – ako je ono u općem interesu? Može smetati nekome, ako nije „bistar“.... i kako vidimo, smeta nekima jer smatraju da su „viša razina“ u odnosu na svoje kolege i građane.
Kada se zapošljavamo, moramo obaviti sistematski pregled. Zašto se ne bi temeljito i detaljno pregledano i političare koji postaju zastupnici u Saboru? Rade najodgovorniji posao u državi.
Narod im je poklonio povjerenje, poklonio im je svoje sutra.... i mislim da bi bilo odgovorno i pošteno da se zna da tamo sjede ljudi psihički zdravi, trijezni i čisti (mislim na droge).
Ne mislim da se trebaju naslikavati i testirati pred kamerama. Ali mislim da bi trebali ići redovito na sistematske preglede.... i radi sebe, a i radi nas.
Prije par godina, jedan moj kolega, koji je prekomjerno pio... dobio je otkaz. Provodila sam s njim sate i sate svog slobodnog vremena, u pokušaju da mu pomognem. Smjestila sam ga i u bolnicu.... jer nije imao nikog svog... tko bi to učinio. Ipak je alkohol bio jači. To smatram jednom od svojih izgubljenih borbi... i strašno me to muči. A bio je jedan od najboljih! Tamo gdje nitko nije smio i htio – on je išao... hm... možda zato što je bio pijan.
Svi se volimo prisjećati svega što nije valjalo u prošlom sistemu. No ja se sjećam odnosa prema kolegama koji su imali problema s alkoholom. Radila sam u Službi sa socijalnom radnicom i psihologom. Imali smo Klub liječenih alkoholičara. Imali su u poduzeću svoje sastanke, na kojima su razmijenjivali iskustva, razgovarali o problemima (jer međusobno su se najbolje razumijeli), na sastanke su povremeno dolazile i njihove supruge. Imali su svoju literarnu grupu. Pisali su pjesme. Tada je društvo prepoznavalo alkoholizam kao bolest i trudilo se (kroz poduzeće) pomoći – i uključiti se u problem. Danas toga nema. Ako je netko nečiji – tada se alkoholizam zataškava. No tako nije rješen problem. Tim ljudima treba pomoć – jer alkolizam je bolest.
Alkoholizam je u Hrvatskoj strašno raširena bolest. O tome se govori premalo. Statistike nam pokazuju kojom brzinom nam raste broj ovisnika o drogama. Alkoholizam i ovisnost o drogama su društveni problem. Veliki problem. Nije li vrijeme da učinimo nešto?! Jel´da da vam ne moram pisati o nefunkcioniranju pravne države na ovom području.... o točenju alkohola maloljetnicima, o dilerima, o velikim zaradama..... i interesu nekih moćnika da se po tom pitanju i dalje ne poduzme baš ništa.
Neslužbena tema o službenim blogovima
04.09.2007.
Već me duže vrijeme „svrbe“ prsti na ovu temu.... ali jako sam se suzdržavala. Razmijenila sam o tome dvije-tri rečenice na Mališinom blogu... i to je to.
Prvo ću napisati Anićevu definiciju, u kojoj objašnjava što znači riječ „službeno“.
Služben = koji se odnosi na službu i na obavljanje dužnosti u službi, koji je priznat od vlasti, koji uživa položaj ozakonjenje i po državi priznate činjenice, koji je dogovoren kao važeći u ophođenju, rukovanje s čim, razmjeni informacija, radu simpozija, delegacija itd. ; radni, koji se vrši po dužnosti, koji je u ponašanju i ophođenju suzdržan, krut, zvaničan.
Što osobno očekujem kad dođem na službeni blog neke osobe?
Kada npr. odem na službeni blog nekog pjevača, tada očekujem da ću tamo pronaći informacije o njegovom radu, o planiranim i realiziranim koncertima, izdanim albumima, tekstove pjesama, možda pokoju mp3-cu, te slične sadržaje koji se odnose na rad pjevača ili pjevačice koji vode službeni blog. Ako tamo nađem detalje o rastavi, o preljubu, emocijama, tada taj blog više ne smatram službenim... i pomislim kako ne moraju baš svi talentirani za pjevanje biti i jako pismeni, pa im odmah „oprostim“, ali više nikada ne dođem na taj blog, osim ako me njihova osobnost nije osvojila.
Tko može voditi službeni blog? To su uglavnom osobe, poznate u javnosti.... iz nekog specifičnog područja. Službeni blog ljudi vode potpisani punim imenom i prezimenom, kroz njega ističu svoja razmišljanja i djelovanja s određenog područja.
Uz službene blogove s estrade, oni mogu biti npr. s područja znanosti, preko ruba znanonosti, politike itd.itd.
Pisati službeni blog je puno teže nego pisati osobni blog, pod nickom. Pisanje službenog bloga nosi sa sobom dodatnu odgovornost. Npr. ako blog piše političar, on u svom blogu piše svoja razmišljanja i piše o svom radu, ali na njemu predstavlja i svoju stranku. Ako piše gluposti tada čini štetu svojoj stranci. U svakom trenutku mora biti svjestan da su ljudi koji čitaju njegov blog prilično „šareni“, da su to građani kojima je on sam jedan od ljudi na vlasti, ili se tek trudi doći na vlast. Birači na takve blogove dolaze pročitati što pojedinci, iz njemu interesantne stranke misle, nude i kako dišu. Pojava političara u blogo svijetu je nešto prekrasno. Imamo mogućnost s njima komunicirati na drugačiji način. Možemo postavljati pitanja, iznositi svoja mišljenja. To je konačno situacija u kojoj smo privilegirani u odnosu na političare s kojima razgovaramo. Oni su na net-u razgoljeni, pod punim imenom i prezimenom, izloženi kritici... a mi možemo „pucati“ anonimno.
Osobno, blogove gospode Jurjevića, Stazića i Vidovića smatram odličnim blogovima. Na njima ne postoji oznaka „službeno“, ali oni to jesu. Predstavljajući sebe i detalje iz svog političkog rada, oni predstavljaju sebe i svoju stranku, ruše zidove između biranih i oni koji ih biraju. U tim blogovima izviru i jake osobnosti, njihove posebnosti, ali nikada nisu prešli granicu. Svaka tema je napisana sa puno pažnje, profesionalno i ozbiljno. Na taj način iskazuju svoje poštovanje i uvažavanje onih koji dolaze čitati njihove tekstove. Na taj način se mi građani i birači osjećamo počašćeni (bez obzira što ponekad možda i različito mislimo na neku temu) što imamo prilike čitati te tekstove, i što imamo mogućnost komentirati na istima.
Trojica, spomenutih političara zrače jednostavnošću. To je odlika onih koji puno znaju i koji njeguju svijet u sebi i strogo paze da svoju „prednost“ ne upotrijebe kad im zagusti u raspravi, čak i onda kada ih netko zlonamjerno „nagazi“. To je odlika velikih ljudi.
Postoje i službeni blogovi (političara) koji nikako nisu službeni. Pisani su površno, a to je prvi znak nepoštivanja onih koji čitaju. Misli su nabacane kao da se razgovara s prijateljima na kavi, a ne onako kako bi to na službenom blogu trebalo biti – u smislu značenja te riječi. Miješaju se kruške i jabuke, obrađuju se po tri, četiri teme (društveno važne i interesantne), opet površno i nevezano jedne za drugu. Onaj koji čita ima osjećaj da osoba koja vodi taj blog, to radi iz neke obaveze, radi osobne promidžbe, a tlaka joj je to činiti. Takva površnost i neprofesionalnost (potpisana punim imenom i prezimenom, koje građanima znači konkretnu stranku) je neozbiljno i stranci kojoj političar pripada nanosi štetu u javnosti.
I političari imaju mogućnost otvoriti blogove pod nickovima, pa se na taj način mogu opustiti, poput ostalih blogera... pišući što god im padne na pamet. No kad svojim imenom, koje je poznato zahvaljujući nekoj stranci potpisuju taj blog, i kad pri tom na blogu piše „službeno“... tada nipošto nije korektno zloupotrebljavati svoju stranku, a i one koji su došli čitati političara ili političarku.
Trenutno je aktualna jedna tema, na jednom takvom blogu. U toj temi se obrađuje više tema, a na kraju.... kao ovlaš.... uz svadbe, zabavu i osobne impresije i nervoze, izazvane potrošačkim navikama građana, spominju se i poginuli vatrogasci.
Pa piše ovako: „U gašenju požara Hrvatska je izgubila puno previše mladih života.“
Zapekla me ta rečenica. Ovo „previše“ znači da je gubitak života, na takav način u nekom manjem broju normalno? Ni jedne rečenice osvrta na događanje tih dana, nema spomena odgovornosti, nema osobnog mišljenja, nema vizije kako taj problem riješiti. Tema stoji na sam dan žalosti. Ta događanja nisu zaslužila zasebnu temu, nego je to samo crtica.... nakon što se pisalo o zabavi. Bilo bi korektnije da se u takvoj mješanoj temi, svaštari taj događaj nije ni spomenuo. Ovako je to nešto... onako usput. Upravo onako, kako se hrvatski građani i osjećaju u ovoj zemlji.
I onda na kraj slijedi savjet maloumnim građanima: „Izražavam sućut obiteljima, a vas molim, da umjesto u nekom shopping centru, novce donirate za pomoć obiteljima poginulih i stradalih vatrogasaca.“
I eto... kad se desilo da su stvari izmakle kontroli, kad je Hrvatska izgubila „puno previše“ mladih života, sada situaciju treba sanirati, pa osoba koja ima namjeru predstavljati taj narod savjetuje narodu da preuzmu svoj dio odgovornosti, poziva ih na humanost i solidarnost.
Lijepo je pozivati masu na činjenju humanitarnih i solidarnih djela. No ne bi li ovdje političari trebali prozivati i pozivati nekog drugog? Ne snose li svi koji obnašaju vlast, na bilo koji način odgovornost za stanje u zemlji? I ne bi li onda bar bilo pristojno ne bahatiti se na ovakav način? Hrvatski građani su svoju solidarnost i humanost pokazali već puno puta, i na žalost, još će biti puno prilika. Zar je u cijelom tom kratkom tekstu bilo potrebno građanima objašnjavati kako i na što trebaju trošiti svoj novac? Nije li to ponižavanje građana? Kakve veze ima humanitarno davanje građana i shoping tih istih građana? Vjerujem da ovo nije politička manipulacija masom, nego je tek površnost, nepromišljenost i političko neiskustvo.
Svi zaposleni u državnoj službi, trebali bi biti u službi naroda. Oni služe narodu, a ne narod njima. Prevedeno na kapitalistički jezik, gazda, svima koji su plaćeni iz proračuna je narod, tj. oni koji taj proračun pune. Ova zemlja je zapletena u mrežu birokracije.... poput paukove mreže nas je oplela. Zaboravlja se tko bi kome trebao služiti i tko koga plaća. A onaj tko te plaća zaslužuje dužno poštovanje.
Ovaj tekst nisam napisala da bih bilo koga osobno uvrijedila. Napisala sam ga tek kao svoje viđenje razlike između službenog i osobnog. Iskoristila sam svoje pravo, birača, građanina ove zemlje na komentar ponašanja javnih osoba u virtualnom svijetu.
Ulaganje po savjetu srca
01.09.2007.
Pisala sam vam već o mom bivšem poglavici. Danas mi se opet uklapa u temu....
Kada bi netko od heroja oluje naljutio poglavicu, nekim nestašlukom, uvijek je prijetio da će ga premjestiti raditi na obližnje brežuljke. To je teren koji smo „pokrivali“.
Ti brežuljci su stradali u ratu. Od tamo se odselila gotovo sva mladost... u potrazi za boljim životom.
I jednoga dana... moja kolegica i ja naljutile smo poglavicu. Bile smo malo previše iskrene, a onda se... odjednom... ukazala potreba da službenice krenu na teren.... na brežuljke.
I nekoliko godina, svakakog četvrtka, naizmjence odlazile smo u jedno malo mjesto, koje se smjestilo na brežuljcima... i tamo obavljale svoj posao.
Ceste do tamo su loše i zavojite. Vozile smo se mi tamo kroz sva godišnja doba... po suncu, kiši, snijegu, zaleđenim cestama.
Desilo se nešto što poglavica nije planirao. Ja sam se zaljubila u te brežuljke.
Gledajući tu čaroliju, od nježno zelene ljepote sramežljivog proljeća, preko raskošne zrelosti zelenih širina i rascvjetanih livada, do raskoši jesenskih nijansi i bjeličastih tišina zime, ja sam svaki puta otkrivala nove ljepote, a brežuljci su mi se uvukli pod kožu.
Putujući tom cestom, uz prirodne ljepote uživala sam gledati krave koje slobodno pasu, stogove sijena, i kućice... skromne kućice malobrojnog stanovništva.
To maleno i tiho mjesto ima svoju rijeku. Ona ga nikada nije ostavila.... naprotiv, ona ga je u ratu štitila. Hrabra je to rijeka. Čuvarica tajni. Prelijepa je.... čudesna je....
Raditi tamo nije bilo teško. Stranke su bile starice i starci.... jedino je ljeto dovelo vikendaše, koji su dolazili uživati u prirodnim ljepotama.
Nikada neću zaboraviti svoj prvi odlazak tamo. Sjedila sam u velikoj, moderno opremljenoj dvorani, s mramornim podom. Bilo mi je prilično dosadno jer ljudi su dolazili jako rijetko.
Vrata su se polako otvorila.... i čekam ja da netko uđe.... par trenutaka nema nikoga. I onda ugledam crnom maramom pokrivenu glavu sitne starice koja proviruje kroz vrata i pita: „Ćerka, bi se zulaa?“ Nije bila sigurna smije li ući u cipelama... ili se mora izuti. Došlo mi je da plačem, da je zagrlim i odvedem doma. Jednom mi je došao starac... sa šubarom na glavi.
Bio je izrazito nizak i imao je grbu na leđima. Došao se žaliti da ne može platiti račun jer nije uspio prodati purice. Plačnim glasom je molio da pričekamo dok ne dobije novac za pure koje je hranio cijelu godinu. Organizirala sam u poduzeću otkup njegovih pura, platili smo umjesto pura njegov račun, a ostatak love mu predali. He,he,he.... da nas vidi moderna Europa kako dugove rješavamo robnom razmjenom bilo bi im smiješno. 
I tako sam se ja zaljubila i u stanovnike tog kraja. Inače na brežuljcima žive temperamentni ljudi. Ovi iz nizine ih zovu „brežani“. Oni su drugačiji. A kako ne bi i bili?!!! Imaju lošije škole, imaju lošije životne uvjete, poharao ih je rat, a cijela povijest im je obojana siromaštvom i mukom.
Kad sam otišla s tog radnog mjesta, prestala je potreba za našim radom u tom mjestu.
Ja ga nisam vidjela... više od dvije godine.
Bake su dobile povrat mirovina, nasljedili smo nešto love od pokojnog svekra i trebalo je uložiti taj novac.
Vage ne donose odluke lako. Toliko je financijskih savjeta, da se je zbilja teško odlučiti kuda sa to malo ušteđevine. Investicijski fondovi, dionice, stambene štednje, osiguranja, razno razna ulaganja.... Osjećala sam se tako nepismeno, tupo i glupo.... jer ja to sve ne razumijem onako kako bi trebala... sve mi je to nekako mutno, nepoznato i lišeno emocija.
I onda.... prišapnulo mi srce što učiniti. Prvo sam sama otišla starom cestom. Vozila sam se obuzeta emocijama.... u čarobnom transu. Našla sam u blizini rijeke... malenu drvenu kućicu.... kao iz Crvenkapice... koja je bila na prodaju. Poslikala sam je sa svih strana... izvana i iznutra. Pažljivo.... poput lukavog mačka pokazivala sam slike mužu, djeci, bakama.... a onda sam zašutjela. No onda su oni počeli zapitkivati i maštati.
Kupili smo je!
Brežani, evo sam vam došla.... jer mi se sviđate vi... i sve što vas okružuje. Došla sam vam popraviti prosjek godina. I djecu sam vam dovela. Ponosna sam što ću svoje najdragocjenije vrijeme (a to je slobodno vrijeme) provoditi s vama.
Danas smo prvi puta svoje slobodno vrijeme... svi zajedno proveli tamo.
Prepuna sam dojmova, pozitivnih emocija.... i sigurna sam da sam napravila odličan „posao“. Jer to mi je potvrdilo moje srce.
A red je kad se osjećam ustreptalo i sretno da to podjelim i sa svojim blogerima.... koji mi obično brišu suze i pružaju podršku kad se ne osjećam tako dobro... kao danas.
I samo da znate... puno sam mislila na sve vas.... danas dok sam uživala gledajući dvije vjeverice koje su se nadmetale u akrobacijama.... na obližnjem stablu.
| < | rujan, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje riječi su djela."
Linkovi
Blog.hr
Blog servis
Annaboni
Brod u boci
Popularni bloger b-612
Čudesni svijet ljubimaca
Dem
dolphinA
dordora2
Geomir
Gustirna
Ivan Grubišić
Kinky
Lobotomizator
Luki
MA
Mikoslav
MJ
Mladen
Mosor
Neverin
Pegaz
put Gradine
semper contra
Smisao života
Suncokretica
Sunčana Žena
Vidoteka
Zelena
SLOBODA
Vaša djeca nisu vaša djeca
Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas.
I premda su s vama ne pripadaju vama.
Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer ona imaju vlastite misli.
Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše.
Jer njihove duše borave u kući od sutra
Koju vi ne možete posjetiti čak ni u vašim snovima.
Možete nastojati da budete kao oni,
Ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer život ne ide unazad i ne ostaje na jučer.
Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonačnosti i savija vas
Svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vasa savinutost u strijelčevim rukama bude za sreću;
Kako On voli strijelu koja leti, isto tako voli i luk koji miruje.
Kahlil Gibran
Arhiva
Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Veljača 2021 (1)
Travanj 2019 (1)
Srpanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Ožujak 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (2)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (4)
Veljača 2014 (5)
Siječanj 2014 (5)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (7)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (4)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (3)
Travanj 2012 (7)
Ožujak 2012 (4)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (2)