Sinoć mi je pažnju privukla jedna emisija. Testirali su političare na droge. Već par dana... nakon teme o pijenju naše omladine, o točenju alkohola maloljetnicima i sve probleme koji su se tom temom otvorili, razmišljam o novoj temi. Kad sam ugledala emisiju..... nacerila sam se od uha do uha..... i pomislila: „Ovi mi čitaju misli... i kradu teme.“
Nije me iznenadilo, koji su se političari odazvali testiranju. (Ružo, bravo! Najbolja si! Legenda si! Svaka ti čast!) Nisu me iznenadili ni oni koji su odbili. Ni ja se ne bih dala testirati pred kamerama – iako znam rezultate svog testa. Ali me ipak nešto iznenadilo. Obrazloženje, zašto su neki odbili. Navodno (kako je novinarka objasnila) se neki smatraju višom razinom političara.... te smatraju da su testiranja neprimjerena.
I to me jako zaškakljalo. Što je to viša razina političara? Čime su to zaslužili? Ako u Ustavu piše da smo pred propisima svi isti. Čime su oni zaslužili da se to na njih ne odnosi? I gdje to piše? Uživaju li imunitet i za te stvari? Smiju li se oni drogirati i piti na radnom mjestu? Pitanja su navirala..... i širila mi razmišljanje o tom problemu.
Moje heroje oluje, već nekoliko godina, tu i tamo (kad se najmanje nadaju)... a dosta često, testiraju na alkohol.
Nisu oni baš zadovoljni tim testiranjima. Često pitaju: „Smiju li nam oni to činiti? Imaju li pravo tako nas testirati? Tko nam to ima pravo činiti?“ I uvijek im odgovaram: „Imaju pravo! To je u skladu s propisima! To je strašno važno! Morate biti pametni i trijezni na radnom mjestu! Radi sebe, a i radi svojih kolega!“ I doista tako mislim.
Ali zadnjih dana razmišljam. Na koga se odnose ti propisi?
Jeste li ikada čuli da se u nekoj školi provelo testiranje na alkohol i droge, na profesorima?
Sigurna sam da svi znate bar nekog profesora koji prekomjerno pije... i takav predaje našoj djeci? Jesmo li svjesni koliko je to odgovorno zanimanje i kakva šteta nastaje ako je on pijan na satu? Jesmo li ikada čuli da su se testiranja provela nad sucima... ili čak službenicima u gruntovnici, katastru, poreznoj upravi i šire? Ja nisam čula. A moram priznati.... da mi se često desi, nakon neobavljenog posla na takvim mjestima, da nisam sigurna da su ti ljudi odradili svoj posao pri zdravoj pameti i bistroj svijesti.
Na mom bivšem radnom mjestu, cjelodnevno su nas snimale kamere (osim u WC-u... bar se nadam), provlače se kartice (dolazak-odlazak), a i interna špijunaža nikada ne zataji. Redovito idemo na sistematske preglede. Znači.... imaju kompletan uvid u nas izvana i iznutra (prema informacijama špija, testirani smo i na droge – preko urina i krvi) . Nije mi to smetalo. Naprotiv, često sam isticala da bi nas trebali kontrolirati još i više. Npr. slati nas kod psihologa.... jer radimo s ljudima. I radi tih ljudi (radi kojih smo tamo), i radi nas samih (jer čovjek je potrošna „roba“), a i radi ugleda firme.
Zašto bi nekome uopće smetalo takvo testiranje – ako je ono u općem interesu? Može smetati nekome, ako nije „bistar“.... i kako vidimo, smeta nekima jer smatraju da su „viša razina“ u odnosu na svoje kolege i građane.
Kada se zapošljavamo, moramo obaviti sistematski pregled. Zašto se ne bi temeljito i detaljno pregledano i političare koji postaju zastupnici u Saboru? Rade najodgovorniji posao u državi.
Narod im je poklonio povjerenje, poklonio im je svoje sutra.... i mislim da bi bilo odgovorno i pošteno da se zna da tamo sjede ljudi psihički zdravi, trijezni i čisti (mislim na droge).
Ne mislim da se trebaju naslikavati i testirati pred kamerama. Ali mislim da bi trebali ići redovito na sistematske preglede.... i radi sebe, a i radi nas.
Prije par godina, jedan moj kolega, koji je prekomjerno pio... dobio je otkaz. Provodila sam s njim sate i sate svog slobodnog vremena, u pokušaju da mu pomognem. Smjestila sam ga i u bolnicu.... jer nije imao nikog svog... tko bi to učinio. Ipak je alkohol bio jači. To smatram jednom od svojih izgubljenih borbi... i strašno me to muči. A bio je jedan od najboljih! Tamo gdje nitko nije smio i htio – on je išao... hm... možda zato što je bio pijan.
Svi se volimo prisjećati svega što nije valjalo u prošlom sistemu. No ja se sjećam odnosa prema kolegama koji su imali problema s alkoholom. Radila sam u Službi sa socijalnom radnicom i psihologom. Imali smo Klub liječenih alkoholičara. Imali su u poduzeću svoje sastanke, na kojima su razmijenjivali iskustva, razgovarali o problemima (jer međusobno su se najbolje razumijeli), na sastanke su povremeno dolazile i njihove supruge. Imali su svoju literarnu grupu. Pisali su pjesme. Tada je društvo prepoznavalo alkoholizam kao bolest i trudilo se (kroz poduzeće) pomoći – i uključiti se u problem. Danas toga nema. Ako je netko nečiji – tada se alkoholizam zataškava. No tako nije rješen problem. Tim ljudima treba pomoć – jer alkolizam je bolest.
Alkoholizam je u Hrvatskoj strašno raširena bolest. O tome se govori premalo. Statistike nam pokazuju kojom brzinom nam raste broj ovisnika o drogama. Alkoholizam i ovisnost o drogama su društveni problem. Veliki problem. Nije li vrijeme da učinimo nešto?! Jel´da da vam ne moram pisati o nefunkcioniranju pravne države na ovom području.... o točenju alkohola maloljetnicima, o dilerima, o velikim zaradama..... i interesu nekih moćnika da se po tom pitanju i dalje ne poduzme baš ništa.
Post je objavljen 06.09.2007. u 19:19 sati.