Pregled posta

Ulaganje po savjetu srca

Pisala sam vam već o mom bivšem poglavici. Danas mi se opet uklapa u temu....
Kada bi netko od heroja oluje naljutio poglavicu, nekim nestašlukom, uvijek je prijetio da će ga premjestiti raditi na obližnje brežuljke. To je teren koji smo „pokrivali“.
Ti brežuljci su stradali u ratu. Od tamo se odselila gotovo sva mladost... u potrazi za boljim životom.
I jednoga dana... moja kolegica i ja naljutile smo poglavicu. Bile smo malo previše iskrene, a onda se... odjednom... ukazala potreba da službenice krenu na teren.... na brežuljke.
I nekoliko godina, svakakog četvrtka, naizmjence odlazile smo u jedno malo mjesto, koje se smjestilo na brežuljcima... i tamo obavljale svoj posao.
Ceste do tamo su loše i zavojite. Vozile smo se mi tamo kroz sva godišnja doba... po suncu, kiši, snijegu, zaleđenim cestama.
Desilo se nešto što poglavica nije planirao. Ja sam se zaljubila u te brežuljke.
Gledajući tu čaroliju, od nježno zelene ljepote sramežljivog proljeća, preko raskošne zrelosti zelenih širina i rascvjetanih livada, do raskoši jesenskih nijansi i bjeličastih tišina zime, ja sam svaki puta otkrivala nove ljepote, a brežuljci su mi se uvukli pod kožu.
Putujući tom cestom, uz prirodne ljepote uživala sam gledati krave koje slobodno pasu, stogove sijena, i kućice... skromne kućice malobrojnog stanovništva.
To maleno i tiho mjesto ima svoju rijeku. Ona ga nikada nije ostavila.... naprotiv, ona ga je u ratu štitila. Hrabra je to rijeka. Čuvarica tajni. Prelijepa je.... čudesna je....
Raditi tamo nije bilo teško. Stranke su bile starice i starci.... jedino je ljeto dovelo vikendaše, koji su dolazili uživati u prirodnim ljepotama.
Nikada neću zaboraviti svoj prvi odlazak tamo. Sjedila sam u velikoj, moderno opremljenoj dvorani, s mramornim podom. Bilo mi je prilično dosadno jer ljudi su dolazili jako rijetko.
Vrata su se polako otvorila.... i čekam ja da netko uđe.... par trenutaka nema nikoga. I onda ugledam crnom maramom pokrivenu glavu sitne starice koja proviruje kroz vrata i pita: „Ćerka, bi se zulaa?“ Nije bila sigurna smije li ući u cipelama... ili se mora izuti. Došlo mi je da plačem, da je zagrlim i odvedem doma. Jednom mi je došao starac... sa šubarom na glavi.
Bio je izrazito nizak i imao je grbu na leđima. Došao se žaliti da ne može platiti račun jer nije uspio prodati purice. Plačnim glasom je molio da pričekamo dok ne dobije novac za pure koje je hranio cijelu godinu. Organizirala sam u poduzeću otkup njegovih pura, platili smo umjesto pura njegov račun, a ostatak love mu predali. He,he,he.... da nas vidi moderna Europa kako dugove rješavamo robnom razmjenom bilo bi im smiješno.
I tako sam se ja zaljubila i u stanovnike tog kraja. Inače na brežuljcima žive temperamentni ljudi. Ovi iz nizine ih zovu „brežani“. Oni su drugačiji. A kako ne bi i bili?!!! Imaju lošije škole, imaju lošije životne uvjete, poharao ih je rat, a cijela povijest im je obojana siromaštvom i mukom.
Kad sam otišla s tog radnog mjesta, prestala je potreba za našim radom u tom mjestu.
Ja ga nisam vidjela... više od dvije godine.
Bake su dobile povrat mirovina, nasljedili smo nešto love od pokojnog svekra i trebalo je uložiti taj novac.
Vage ne donose odluke lako. Toliko je financijskih savjeta, da se je zbilja teško odlučiti kuda sa to malo ušteđevine. Investicijski fondovi, dionice, stambene štednje, osiguranja, razno razna ulaganja.... Osjećala sam se tako nepismeno, tupo i glupo.... jer ja to sve ne razumijem onako kako bi trebala... sve mi je to nekako mutno, nepoznato i lišeno emocija.
I onda.... prišapnulo mi srce što učiniti. Prvo sam sama otišla starom cestom. Vozila sam se obuzeta emocijama.... u čarobnom transu. Našla sam u blizini rijeke... malenu drvenu kućicu.... kao iz Crvenkapice... koja je bila na prodaju. Poslikala sam je sa svih strana... izvana i iznutra. Pažljivo.... poput lukavog mačka pokazivala sam slike mužu, djeci, bakama.... a onda sam zašutjela. No onda su oni počeli zapitkivati i maštati.
Kupili smo je!
Brežani, evo sam vam došla.... jer mi se sviđate vi... i sve što vas okružuje. Došla sam vam popraviti prosjek godina. I djecu sam vam dovela. Ponosna sam što ću svoje najdragocjenije vrijeme (a to je slobodno vrijeme) provoditi s vama.
Danas smo prvi puta svoje slobodno vrijeme... svi zajedno proveli tamo.
Prepuna sam dojmova, pozitivnih emocija.... i sigurna sam da sam napravila odličan „posao“. Jer to mi je potvrdilo moje srce.
A red je kad se osjećam ustreptalo i sretno da to podjelim i sa svojim blogerima.... koji mi obično brišu suze i pružaju podršku kad se ne osjećam tako dobro... kao danas.
I samo da znate... puno sam mislila na sve vas.... danas dok sam uživala gledajući dvije vjeverice koje su se nadmetale u akrobacijama.... na obližnjem stablu.


Post je objavljen 01.09.2007. u 22:44 sati.