Slušam ovih dana velike govore, parole, zakletve, obećanja. He,he,he.... atmosfera je "energizirajuća". Ja baš i nisam euforična (valjda mi je to od godina).
Čitam, slušam, gledam. Vrte mi se neki stari filmovi, iz ne tako davne prošlosti, a onda me sjećanje vine u daleku prošlost.
Svi se zaklinju u poštenje, red i rad. Svima su na usnama velike riječi. I onda si postavim pitanje, koliko sam poštenih ljudi upoznala u životu? Znam da će mi „nemam pojma“ u komentaru napisati da ne postoje apsolutno pošteni ljudi i da smo svi krvavi ispod kože.
Odmah mu potvrđujem tu tvrdnju, ali ipak postoje oni koji su pošteniji od drugih. Postoje oni koji nisu sitne duše i kojima osobni interes nije ispred općeg.
Bilo je to doista davno... u jednoj maloj općini odlučili su graditi policijsku stanicu. Raspisan je natječaj.
Od svih ponuda dvije su bile u finalu. Jedan izvođač je ponudio čovjeku koji je imao glavnu riječ u izboru, ako odabere njihovu ponudu, da bira mjesto gdje će mu izgraditi kuću... jer to se neće ni primjetiti u tako velikom poslu. Čovjek se silno uvrijedio... što se uopće našao u situaciji da mu se netko usudi tako nešto ponuditi.... što ga se stavlja u situaciju da mu je neugodno. Okefao je gnjidu. Prihvaćena je ponuda izvođača koji nije nudio ništa.
Ne, taj čovjek nije bio bogat! Nosio se s mnogim problemima koje nosi život. Ali nije dolazilo u obzir na taj način rješava svoje osobne probleme. U djetinjstvu sam tom čovjeku sjedila svakodnevno u krilu... a kao djevojka pored bolesničke postelje... i ne, nikada mi nije ispričao tu priču. Priču mi je ispričao njegov vozač... iz tih vremena.
Sjećam se jedne scene. Bila je kasna jesen. Vani je već pao mrak. Netko je pozvonio na vrata.
Moj otac je otvorio. Čula sam iz sobe da se ljuti i temperamentno reagira. Razgovarao je oštro s nekim čovjekom na vratima. On nije često podizao ton. Bio je to miran čovjek. Uznemirila me njegova ljutnja. Majka mi je ispričala nakon njegove smrti... da je te večeri na naša vrata pozvonio čovjek (prijevoznik drva) kojemu je moj otac pomogao... i donio je prase da mu se zahvali za uslugu. Doživio je neugodnost. Svoje prase je odnio doma..... posramljen.
Sladoledari su mi za 2 dinara (koliko je koštala jedna kuglica) trpali po nekoliko kuglica..... ponekad mi nisu htjeli uzeti ni 2 dinara (ali uvijek su tražili da ne kažem ocu.)
Jednom sam došla u cvjećarnicu kupiti cvijeće. Nisam poznavala ženu koja je tamo radila.
Žena je mene očito prepoznala, i tada sam imala prilike slušati priču koju možda u tom trenutku i nisam baš najbolje razumijela. Bili su to hvalospjevi mom ocu. Bila je samohrana majka... u krvavim životnim problemima... izopćena iz okoline. Došla je kod nadležnih tražiti neku sitnu pomoć. Dobila ju je. Ali to nije bilo sve. Poslao ju je na školovanje, završila je obrtničku školu.... otvorila je vlastitu radnju. Školovala je svoju djecu i postala zadovoljni član društva.
Kada mi je bilo 13 godina... on je imao nekih problema na poslu. Radio je tada (pred mirovinu) u vodoprivrednom poduzeću. Odobravao je sredstva za projekte i vršio nadzor.
Nakon što bi se vratio s posla doma... nakon ručka, često me posjeo u svoju bubu i išli smo na „izlet“. Ja sam uživala u prirodi, a on je tamo kontrolirao da li je učinjeno sve ono što su napisali da je učinjeno. Nikada ništa nije prepuštao slučaju, nikada nije potpisao izvještaje s terena, da prethodno nije osobno provjerio da li je to tako. Danas mi je jasno da kao takav nije bio omiljen u krugovima onih koji su funkcionirali na drugačiji način.
Iz tog doba... pred mirovinu... sjećam se njegove tuge. Tada sam napisala ovu pjesmu:
RECI MI TATA
Zašto je tužno tvoje lice tata?
Reci mi svoje boli.
Reci mi što te tišti,
jer tvoja tuga i mene boli.
Zašto su plave oči pune suza?
Zašto patnji nedaš da izađe?
Reci mi oče što te boli
da tvoje srce kod mene utjehu nađe.
Već dugo sjediš i gledaš u prazno...
Tuga drhtaje tvojim licem širi...
A ja te toliko volim...
Reci mi da se moje srce smiri...
Zašto nedaš suzama da poteku?
I zašto boli čuvaš duboko u duši?
Ne čini to tata!
Jer ovako ličiš na cvijet u vrtu što se suši...
Ovo je tek pjesmuljak... ali pisala ga je djevojčica od 13 godina....
I nije mi rekao svoje boli. Opet mi je ispričala majka... nakon što je umro.
Došla je mlađa ekipa.... puna energije. Imali su drugačije vizije i drugačije načine. Atmosfera je bila toliko „energizirajuća“ da su zaboravili paziti na ponašanje i obzire.
Nakon puno godina imena tih... tada više ne tako mladih ljudi, povlačila su se po novinama zbog kriminala i malverzacija. On nije doživio ta saznanja. I bolje je tako. Jer ja znam... on se ni tada ne bi veselio. Bio bi opet tužan.
Imao je veliku sahranu. Bila sam na mnogim sahranama.... ali takvo mnoštvo nisam vidjela nigdje. Uz sve te komunjare i spodobe koje su tamo držale govore... pamtim narod. Pamtim cvječarku koja mu je okitila odar i uvrijedila se kad smo htjeli platiti.... pamtim njegove vozače, njegove mehaničare, radnike koji su radili najteže poslove... pamtim poljoprivrednike i sve te obične ljude s kojima je dolazio u dodir kroz svoj život... koji su mi prilazili, plačući.... i izgovarali rečenice koje su zauvijek zapalile oganj u mom srcu... i obvezu da moram čuvati vrijednosti koje je posadio.
Nikada nije „isplivao“ jer se nije htio laktariti... nije on imao vremena za te igrice. Netko je trebao raditi. Na toj sahrani.... i puno nakon nje... u kontaktu s ljudima ja sam shvatila da je on odabrao pravi put. Nije težio materijalnim vrijednostima i osobnom probitku. Živio je i u život provodio ove parole koje ja danas slušam s ekrana. Nije puno pričao.... on je parole odrađivao. Bio je ljevičar koji nije išao u crkvu, ali je kršćanstvo živio takvom puninom... da se rijetko nađe koji vjernik da ga tako poštuje.
Zašto opet pišem o njemu? Nije mi lako pisati na ovu temu..... tipkovnica mi je mokra.... prsti mi se skližu.
Pišem to zbog nekih meni dragih ljudi.... Pišem to zato što moji senzori prepoznaju opet neke nepravde i nelogičnosti. Osjećam razočaranje, bol.....
Cijeli život se temelji na nagradama i kaznama. To tako mora i biti. Tako funkcionira cijela priroda... a i društvo. U društvu se često dese nepravde i dođe do poremaćaja u nagradama i kaznama. No tada nastupa pouka iz priče o magarcu... i iz mnogih drugih priča.
Sve... baš sve... kad tad dođe na svoje. Nikome od nas nije lako, ako radimo čistog srca, pošteno i korektno, pa se to ignorira. Treba preživjeti takve dane. I samoj mi se desilo puno puta.... Kada vidim... ili osobno doživim takve nepravde... tada se sjetim što je najvažnije na svijetu?!!! Važan je naš pogled... jutrom u ogledalu. Važno je kako nas vide naša djeca, i u kakvoj će nas uspomeni nositi kad nas više ne bude. Važno je da postoje Barice, Štefeki, Janice i Pepeki kojima trebamo, i zbog kojih se ne smije odustati. Jer samo je to važno!
Sve ostalo (ma koliko god nam ponekad značilo) su laže i šarene perle. Prave vrijednosti spavaju u djelima... a ne parolama. U tišini... a ne u galami. Na ulici... ne u blještavim salonima. Bez obzira na umjetna preslagivanja vrijednosti... kokoš je uvijek kokoš, lopov je uvijek lopov, a Čovjek je uvijek Čovjek... ako je Čovjek.
Ova tema je pomalo zbrkana... prolila sam ono što me škaklja.... Htjela sam napisati najljepšu temu na svijetu.... jer ovo je tema za drage ljude kojima želim reći da sam ih ja prepoznala kao ljude, koji zavređuju da ih usporedim sa svojim ocem.... ne po godinama... nego po djelima i vrijednostima koje kod njih prepoznajem. Svu trojicu vas puno volim i poštujem. Drž˝te se!
Post je objavljen 10.09.2007. u 22:42 sati.