Život pojedinca u društvu podrazumijeva i organiziranje u grupe, radi lakšeg funkcioniranja društva, ali često i radi lakše manipulacije ljudi iz „sjene“ tim istim grupama.
Ljudi imaju potrebu pripadanja određenim grupama. Prva grupa... koja je prirodni temelj toj potrebi je obitelj... a tada kreće sve ostalo. Ljudi biraju religije, političke organizacije, razne civilne udruge, sportske ili kulturne grupe... ovisno o sklonostima. Prekrasno je da čovjek može svoje talente, interese i želje njegovati, pokazati i razvijati u grupi s drugim ljudima.
Ja ću se u ovoj temi zadržati na organiziranju žena.... u razne ženske udruge koje se bore za ženska prava i bolji status žene u društvu.
Prije skoro desetak godina... tek sam doselila na rub kestenove šume... zakucao mi je na vrata jedan muškarac. Poznavala sam ga samo iz viđenja.... bio je to čovjek koji je svoj život, kroz razne društvene aktivnosti darovao svom selu... Pitao me da li bi mu htjela pomoći da se osnuje Društvo žena u selu. Bila sam prilično začuđena.... jer „nisam njihova“, nedavno sam doselila, različita sam od te zajednice u puno toga.... zašto je došao baš k meni?! No bio je uporan... i ja sam pristala. Početak te udruge činile smo nas tri. Dvije dotepenke i jedna domaća žena. Uskoro se jezgra proširila na 12 žena i krenule smo. Registrirale smo udrugu, napisale Statut, često se sastajale i krenule s puno volje i ljubavi u AKCIJU.
Početak je bio predivan. Suradnja sa vrtićem i osnovnom školom u slobodnim aktivnostima djece. Obilježavanje Dana kruha, organiziranje izložbe starina, domaćih kolača. Organiziranje podjele darova najmlađim klincima na Dan Sv.Nikole u suradnji sa župnikom, suradnja sa S.O.S dječjim selom Lekenik.... upoznavanje s njihovim radom, načinom života i ideja o češćim druženjima djece našeg sela sa djecom iz tog sela.
U našem selu djeluju mnoge druge udruge. Početkom godine svi organiziraju svoje skupštine.
Prvi su bili umirovljenici. Obratili su se Društvu žena i zamolili pomoć u organizaciji. S radošću smo se odazvale.
Stotinjak penzića se družilo u vatrogasnom domu. S puno ljubavi sam prala lonce i tanjure cijelu noć, konobarila i dvorila te drage ljude. Sljedećeg dana sam ličila na krepanu mačku.... ali nije mi bilo žao... jer oni su to zaslužili. Tada su zaredale tervenke u vatrogasnom domu u organizaciji vatrogasaca, lovaca, KUD-a, SD-a i ostalih udruga... i svi su nas zvali da konobarimo i peremo suđe. Utihnule su sve ostale akcije zbog kojih smo se i osnovale.... Drušvo žena se pretvorilo u uslužni servis ostalim udrugama..... Upozoravala sam da se pretvaramo u konobarice... i da ako želimo konobariti to možemo na puno boljim mjestima, uz pristojnu zaradu... a tako možemo zaraditi lijepi novac za konkretne i prave akcije zbog kojih smo i osnovale udrugu. Većina se potiho slagala sa mnom.... ali oni koji su nas vodili iz „sjene“ naš rad nisu zamisli tako. Zadnja kap u toj čaši je bila pred same predsjedničke izbore.
Došla sam na sastanak (nijedan nisam propustila) i tada nam je savjetovano za koga treba glasati. He,he,he..... tu je bio kraj mojoj toleranciji.... otišla sam iz Udruge.... uz široko obrazloženje koje nije ostalo zabilježeno u zapisniku.... jer se u te zapisnike nije pisala istina... nego forma i ono što je „sjenovitima“ odgovaralo da ostaje kao trag za njima. I eto..... to je bilo još jedno životno iskustvo... koje mi je dalo dodatnu potvrdu da sam u pravu što osjećam odbojnost prema takvoj vrsti pripadanja bilo kojoj skupini.
Zvali su me razni „zeleni“. Ma hajde?!!!! I oni postoje i rade ovisni o novcu „jačih“ koji odlučuju i misle umjesto njih. Kopački rit je školski primjer koji potvrđuje moje mišljenje.
U raspravama na forumima često mi se desilo da mi sugovornici predbacuju kako nemam ženske, vjerske, nacionalne ili nekih drugih solidarnosti. I u pravu su. Ja nisam solidarna po svaku cijenu... s nikim na ovom svijetu. Ako npr. raspravljaju muškarac i žena... i ja prepoznam da je muškarac u pravu... ja ću stati na njegovu stranu. Ne da neću iz solidarnosti pričati ili pisati ono što ne mislim da bi bila na strani žene... nego čak neću ni prešutjeti, da joj prešućivanjem pomognem. Isto je tako sa svim drugim skupinama kojima pripadam.
Jedino mi se u poslu dešavalo i dešava da dugi vremenski period prešućujem prema van sve što me smeta, i što smatram lošim... ali zato se protiv toga borim iznutra. I to sve do zadnje kapi koji prelijeva čašu.... tada sjedam na konja i odjašim u nove pobjede.
Kako se osjećam kao žena u Hrvatskoj? Što se tiče mog spola... osjećam se prekrasno. Jako sam zadovoljna što sam se rodila u ovom obliku. Jesam li ikada osjetila diskriminaciju po spolnoj osnovi? Bilo je pokušaja.... bilo je šarenih situacija..... ali to su uvijek činili oni koji su diskriminatori po svim osnovama... pa onda ni ovaj detaljčić nije nešto neobjašnjivo. Ne trebam organiziranu grupu iza koje ću se skrivati i koja će se za mene boriti kad me netko nagazi. Kao građanka ove zemlje, kao član društva ne osjećam se prekrasno. Kako bi se itko normalan mogao osjećati dobro u zemlji koja ima toliko problema i u kojoj kamo god se okrenete ništa ne štima, a ne vidi se baš ni svjetlost na kraju tunela?!
U ovoj zemlji je jako puno političkih stranaka, jako puno raznih udruga, čvrsta i većinska religija sa dugom tradicojom. Toliko grupa, toliko solidarnosti, toliko zajedništva, a sve je u banani. Možda je problem upravo u tome što nedostaje osobne hrabrosti i osobnog mišljenja.
Nestao je Čovjek... nestao je pojedinac. Grupe su ga pojele..... pojeli su ga oni koji financiraju grupe i na taj način manipuliraju njima.
Post je objavljen 23.09.2007. u 15:14 sati.