Sumnjam da je ovo naručena tema. Jedan čovjek mi je danas spomenuo.... kako je davno, davno čitao lijep esej Vesne Parun na ovu temu. Vjerujem ja njemu da ga je doista čitao... ali nekako ipak sumnjam da se tek tako sjetio nekog davno pročitanog eseja. Mislim da je htio čitati mene.... na ovom blogu... na tu temu. Očito je bilo lakše tako okolo navesti me na temu, nego naručiti taj tekst... bez uvijanja. Ma nema vezeee.... Ja čak ni ne znam da je to tako... to su tek moje sumnje.
Krenut ću jednom poznatom rečenicom.
Star čovjek u sve vjeruje, sredovječan čovjek u sve sumnja, a mlad - sve zna. O.Wilde
Ja sam jedna obična sredovječna žena. Sumnjičava do bola.
Prema definiciji sumnja je nepotpuno povjerenje u koga ili što; nevjerica, dvojba, pretpostavka, nagađanje.
Blogeri, u prošloj temi sam vas pitala, koliko poštenih ljudi poznajete, a u ovoj vas pitam, u koliko ljudi imate bezrezervno povjerenje i do koje mjere ste sumnjičavi?
Kod mene to stoji nekako vako....
Preveslana sam u životu puno puta. Bez obzira na prvi dojam koji moji senzori odašilju kad upoznajem nove ljude, ja svima dajem istu šansu. Ostavljam period opuštene rezerve... za upoznavanje i izgradnju povjerenja. A onda kad taj odnos s drugim ljudima (bez obzira o kojem se području radi) ispiše svoje prve rezultate, ja mogu dati ocjenju širine mog povjerenja, tj. doze opreza ili sumnjičavosti.
Pišući ove rečenice.... vrtim konkretne primjere u svojoj glavi.
Tko su osobe koje uživaju moje najveće povjerenje? Na prvom mjestu je moja majka. Ta žena me voli kako me nitko nikada nije volio i kako me nitko nikada neće voljeti. Ta žena je u stanju umrijeti za mene i moje dobro. Ne moram vam spominjati da sam nju stigla dobro upoznati. Na drugom mjestu je moja prijateljica Sandra. To je prijateljstvo još iz predškolskih dana. U nekim kriznim... životnim trenucima, napisala sam oporuku. Ona je u toj oporuci stajala kao izvršitelj iste. A jasno vam je da takvu ulogu ne dodjeljujemo bilo kome.
Kad sam rađala... i kad mi je bilo teško.... jedino sam njih dvije zamišljala pored sebe i priželjkivala da mogu biti pored mene.
Mislim da na ljestvici mog bezrezervnog povjerenja nema više nikoga. Ovo ostalo su ograničena povjerenja.... što ne znači da su narušena izdajama... nego su naprosto i moji odnosi s tim... nekim drugim ljudima ograničeni na samo neka životna područja.
U muža imam ograničeno povjerenje. Postoje područja na kojima me nikada ne bi iznevjerio, ali postoje i područja našeg odnosa u kojima sam previše puta čula: „Oprosti!“, „Jebiga, opet si bila u pravu!“. A kad prečesto slušam isprike, tada više ne mogu vjerovati u iskreno nastojanje izgrađivanja odnosa bezrezervnog međusobnog povjerenja. Sigurno se pitate... kakva je situacija obrnuto. On kaže, da u mene ima više povjerenja nego u samog sebe. Kaže li on to zato... što sam ja opasna baba, pa se boji da mu ne odgrizem nos ako kaže drugačije... nemam pojma.
Često slušam kako je bitno povjerenje između djece i roditelja. Ja na tom području imam ograničeno povjerenje. Ne zato što svoju djecu smatram lošom... nego zato što čvrsto vjerujem da kao roditelj nemam pravo na bezrezervno povjerenje. Oni su mladi, oni odrastaju... imaju pravo na mladenačke greške.... djeci to čak i zakon tolerira. Ja sam im roditelj i dužna sam sumnjati, upozoravati ih na počinjene greške... i truditi se od njih izgraditi ljude u koje će jednoga dana moći imati povjerenje drugi ljudi... prvenstveno članovi njihovih obitelji, ljudi s kojima će raditi itd. A njima kad god zagusti.... jave se meni. S radostima, tugama... i problemima. To je znak da osjećaju sigurnost i oslonac... to je valjda znak da imaju povjerenja u mene. Nadam se da ga prepoznaju.... jer volim ih onako kako ih nitko nikada nije volio i onako kako ih nitko nikada neće voljeti... jer ja sam im majka.
U dvadeset godina staža, radila sam s mnogim ljudima. Od tih mnogih suradnika samo je jedna žena (vezana uz moju skoriju povijest) u mojoj svijesti obilježena kao totalno negativni lik, od povjerenja ne postoji ni „p“, odnos je strogo služben. Ona je pravi primjer sumnje. Riječ sumnja piše ispred njenog imena u mojoj svijesti. Ne vjerujem joj čak i ako slučajno govori istinu. U životu nisam upoznala osobu koja je toliko nemoralna i zla. I samo da znate.... ovakve ocjene o ljudima ne donosim olako. Ova ocjena je dugo stvarana.... prepuna sam ožiljaka. Svi ostali su ostavili traga na meni... svi su bili krasni ljudi... svatko na svoj način. No zvijezda među svim mojim suradnicima je kolegica Dragica... s kojom sam cijelo desetljeće radila težak posao. Da imam milione... njoj bi ih dala na čuvanje. Vukući s njom ta teška kola, osjećala sam da je teret ravnomjerno podjeljen... ta žena ima kliker, dobra je (sa predivnim i stamenim sustavom vrijednosti) i duhovita. Volim svoju Dragicu.
Puno, puno je još ljudi u koje imam povjerenja... na onim područjima... gdje nam se životni putevi susreću. Povjerenje je strašno, strašno važno.... u obitelji, prijateljstvu, poslu.... daje nam sigurnost i mir.
Tko nas u životu može prevariti? Samo oni, kojima vjerujemo!
Koje osobine kod ljudi kod mene bude sumnju i ugrožavaju povjerenje? Sebičnost, laganje (od onog sitnog i besmislenog, pa do onog pravog i teškog), neiskrenost, ne gledanje u oči, razna petljanja i muljaže, prevelika potreba za uspoređivanjem s drugima i prevelika kritičnost prema drugima, a isticanje sebe i samo sebe.
Često mi se desi da darujem previše povjerenja. To mi je feler. Odrastala sam sama (bez brata i sestre), prerano sam ostala bez oslonca u životu. I strašno volim ekipnu borbu, ekipni rad.... volim dijeliti ideje, ciljeve i napore s drugim ljudima. Zbog svog idealizma... i te potrebe za ekipom znam se zanijeti i zaraditi ožiljke. U tim situacijama nisu krivi oni od kojih nosim ožiljke... kriva sam sama. Kriva su moja prevelika očekivanja. I već sam vam pisala o svom feleru... da ne kažem baš odmah ono što vidim, osjećam i znam... nego često volim glumiti Švejka. Djelujem naivno.... jer ne reagiram odmah. Ako vidim da netko mulja. I još ako mulja tako prozirno i glupo... to me vrijeđa... Mislim si u sebi: „Pa kaj misliš da sam tak glupa da ne kužim kaj delaš?“ (razmišljam na kajkavštini). Ako mi je do nekoga više stalo.... kažem to prije... a onima koji mi nisu previše bliski... pustim ih da voze... dok se ne zaigraju previše.
Najbolnija iskustva u životu... upravo su izgubljena povjerenja.... koja možemo izgubiti potpuno... ili djelomično.
Strašno volim ljude, život i svijet oko sebe. Ali sve sam više sumnjičava... sve sam opreznija.... i jedina utjeha mi je rečenica s početka teme.... jer valjda ću u starosti profruliti... i više neću imati problema sa sumnjom.
Temu ću završiti predivnim Jesenjinovim stihovima.... kojima nam se on pridružuje u razgovoru.
„Ako dirneš strast u čovjekovu biću,
Istine, bez sumnje, nikad nećeš naći.“
Post je objavljen 12.09.2007. u 21:55 sati.