Posao mi je takav da svakodnevno slušam životne priče mnogih ljudi. To je onaj dio mog posla koji volim. Srećem se s ljudima iz cijele zemlje. I kad me don Branko pita: „Dona, odakle si?“ Ja mogu samo odgovoriti: „Iz Hrvatske sam!“ jer doista se tako osjećam.
Kad me netko pita: „Što je novo u tvom selu?“ Odgovor je uvijek: „Nemam pojma!“
I kad mi ljudi pričaju svoje priče.... one su redovito drugačije od onih koje slušam i gledam u medijima. Žale se na sve ono što ih muči u njihovim gradovima i selima.
Velik broj ljudi s kojima se često čujem i vidim živi u Dubrovniku. Prije tragedije na Kornatima oni su proživljavali strahotu u plamenu. Tih dana bilo je teško sjediti i gledati što im se dešava. Javljali su se i pričali mi „vatrenu“ priču. Znam trenutak kad se vatra pojavila na granici, znam kako je napredovala, kako se rasplamsavala i koliko je to trajalo. Znam kako su se ti ljudi bojali, što su proživljavali, što su činili, koliko su patili. Ja sam se tada osjećala tako nemoćno. Da su mi malo bliže, sjela bih u auto i krenula tamo pomoći.... ali samo sam sjedila, slušala strašan razvoj situacije.... te u medijima pratila izvještaje, koji su bili uvijek u zaostatku i nepotpuni.
Tada su se desili Kornati i drama tog grada je pala u sjenu. No ipak ljudi su počeli postavljati pitanja, pojavili su se tekstovi u medijima koji prozivaju odgovorne. Pitanja su konkretna. Pitanja su upravo onakva kakva moraju biti. Onakva na kakva narod ima pravo.
Taj grad ima gradonačelnicu. Baš lijepo što žena upravlja jednim gradom. Zgodna je to žena.
Djeluje odlučno. No u zadnje vrijeme kad god je vidim na ekranu ili čitam neki tekst u novinama čujem kako izgovara: „To je laž!“ Afera za aferom..... i sve baš sve je laž. Ma tko to toliko laže o tebi odlučna ženo? I već mi je pomalo postala smiješna.....počela mi je ličiti na Calimera koji je neprestano bio žrtva prave pravcate nepravde. No onda su uslijedile izjave koje mi više nisu bile smiješne. Gospođa prijeti tužbama i upozorava da je uznemiravanje javnosti kažnjivo djelo. Uffff..... podsjetilo me to na gospodina Jurjevića kojem su se zalijepili na sličan način.
Ova zemljica se raspucala po šavovima. Javnost je uznemirena do krajnjih granica izdržljivosti. Ne tekstovima u medijima, nego pravim, pravcatim problemima koji im se dešavaju svakodnevno... na svakom koraku. Za tu našu uznemirenost postoje odgovorni.
I sada isti ti odgovorni nemaju potrebu svoju pažnju, znanje i rad usmjeriti ka rješavanju problema i izvlačenju zemlje iz ove situacije, nego su skoncentrirani na ušutkavanje onih koji su „preglasni“... koji navodno uznemiravaju javnost... samo zato što glasno progovaraju o stvarnosti života u Hrvatskoj, o istinama i problemima.
Ovih dana se u medijima pojavio još jedan Calimero. Ranjen je do bola „neistinama“ kojima ga rešetaju. U njegovom slučaju nemam pojma koliko su optužbe utemeljene. Ali poznajem ga dugi niz godina i nekako nisam iznenađena da se dešava ovo što se dešava. Dugo se nismo vidjeli.... ali pamtim jednu priču... iz doba kad sam imala godina... kao moj stariji sin sada.
Tada je on bio oficir, s visokim činom u JNA. Bila je neka privatna proslava... i ja sam se majkom našla na toj proslavi. Nije nas bilo puno.... Civilke smo bile samo majka i ja... sve ostalo visoka vojna grla s obiteljima. Šutjela sam veliki dio večeri i slušala. Lagano sam kipjela. Uh..... kako je teško nositi te svoje nemire, pitanja i nedoumice koje imaš sa 17 godina. I tada je Makedonac (visokog čina) ispalio neke tvrdnje o služenju narodu... i ja više nisam mogla šutjeti. Pitala sam ga tiho: „Recite mi, molim vas... iskreno.... Kažete da ste narodna armija. Svi znamo da narod nije zadovoljan i da ima puno problema. Ako taj isti narod krene na cestu i pobuni se protiv vlasti, na čijoj ćete strani biti? Na strani naroda ili vlasti? „ Bio je to zgodan... crn muškarac... velikih crnih očiju. Gledao me... u očima mu se pojavila iskra... čudan osmijeh na usnama.... te je odgovorio: „Bit ćemo na strani vlasti... jer nema razloga za narod na cesti.“ Ja sam tada... mrtva hladna odgovorila: „Onda niste narodna armija, nego vladina armija i trebali bi poraditi na tom nazivu... jer je laž u samom startu i predstavljanju!“ U tom trenutku me majka trkala nogom ispod stola... na što sam joj ja glasno odgovorila neka me ne udara ispod stola u trenucima kad govorim istinu. Pozdravile smo društvo i otišle doma.
Sljedećeg dana došao je Calimero k nama doma i zatražio razgovor sa mnom u četiri oka.
Postavljao mi je pitanja.... tko mi je glavu napunio takvim idejama? Tko manipulira mojim mislima? Ja sam ga zaprepašteno gledala. Išla sam tada u školu, radila da bih si mogla kupiti sve najpotrebnije i doista nisam pratila politiku.... osim onog najnužnijeg što mi je bilo vezano uz školu. Osjećala sam se kao u ruskom crno bijelom filmu. A on mi je nakon svih pitanja i mojih odgovora objasnio da sam ja eto... djevojka koja odrasta bez oca.... pa se on kao prijatelj obitelji zabrinuo za moje misli.
Vrijeme je prolazilo..... i desio se narod na cesti. Vrijeme je pokazalo da je moje pitanje te večeri bilo nešto tako logično i normalno.... da su obrazovana gospoda s visokim činovima bila u zabludi. Nismo se mi viđali često.... ali u tim sporadičnim susretima imala sam prilike gledati i slušati velike promjene. Od izjava kako je HDZ velika opasnost, pa naglo napredovanje.... i novo rođenu ljubav s ljudima iz HDZ-a. Na zadnjem susretu gledane su slike sa jedne svadbe. Tada je moja majka drsko prokomentirala: „Ma vidi! I ovaj seronja je bio na svadbi!“ he,he,he.... ma ljubim je iskrenu i pametnu. Od tada se više nismo vidjeli. Jer nas dvije smo opasni protudržavni elementi.... i bolje je ne družiti se s nama. To bi moglo ugroziti uspješnu karijeru..... kroz sve političke sisteme..... Taj Calimero je „čovjek za sva vremena“. Njegovi govori su uvijek izgovarani sa toliko strasti, uvjerenja.... oni koji ga ne poznaju lako bi mogli pomisliti da je idealista... da je možda i iskren. Ovo je tek lagani nanos boje na ovoj slici.... moje uspomene su prebogate detaljima zbog kojih ga smatram pravim demagogom.
Što je demagog? Onaj koji lažnim obećanjima i sijanjem iluzija stječe povjerenje širokih slojeva i upravlja njihovim ponašanjem.
Zato moramo biti oprezni zbog svih tih Calimera koji šetaju sve glasnije zadnjih dana našim medijima, glume žrtve, prijete tužbama za istine i pokušavaju odvući našu pažnju s pravih problema.
I za kraj ću vam samo napisati kako moj šef objašnjava definiciju demagogije.
Demagogija je kada starac uvjerava mlade djevojke da se od tvrdog pimpeka dobije rak na maternici.
Eto... malo je prosto... pa će se Don Branko možda zacrvenjeti (i postati ljevičar).... ali jako mi se sviđa to objašnjenje demagogije... i morala sam ga staviti.
Post je objavljen 15.09.2007. u 11:17 sati.