dinajina sjećanja

Hoćemo li...

Stihovnica zbilje, bez rime i ritma,
utkana u osmijehe prolaznika,
u susrete na trgu cvijeća,
u prozu dnevnih vijesti,
u razgovore ni o čemu,
u htijenja ljudskosti,
u moć prijateljstva.

Golubovi otprhnuli u beskraj,
trgom se širi smijeh prolaznika
i smisao tankoćutnih razgovora,
bogoslužje u nestvarnom hramu,
dvanest otkucaja u opatiji zanosa,

Srce zaboravlja otkucaje, u predkilijetki djelić virovite istine,
svjedočanstvo ispisano u očima. U trenutku zavaravajućeg mira,
svjetlost, došla s levanta odlazeći ka zapadu ispisuje neuzaludnost
našeg života... a život je kao crno vino čuvano u evanđeoskim mješinama,
pohranjivano u klijetkama zbilje i predklijetkama sanja…

Dijana Jelčić

I ništa više...

Događa se vrijeme i dani nedogađanja,
naizgled utihnu cvrčci u krošnji svijesti,
zanijemi srce, oslijepi duša.

Događa se prevara ljepote u bisagama uma,
samotnost jahačice preriom snovitosti,
tuga bjegunice iz zbilje,
bijes buntovnice.

Dah ljubavi daruje tankoćutno primirje,
kao bjelina behara zatitra osjećanje,
njena odsutnost postaje bliskost,
ples suprotnosti tka tkanicu,
magija nas drži na okupu,
zagrljaj svjetla i tmine,
sutona i svitanja,
sna i zbilje.

Uskovitla se vretenica, događaju se noći i dani,
kao svjetlost u polju izgubljenih pogleda,
kao amuleti sreće u nježnosti cjelova,
kao šum vjetra u hvojama proljeća
i ništa više.

Dijana Jelčić

Ne kao Orfej...

Zatitrale su strune lire,
probudio se Orfej u stanićju uma,
mjenjao legendu, zazivao smrt, igrao se njom,
osvećivao Euridikino umiranje. Privid me omamljivao strahom.

Sjećam se, tmina je bila okrutna, tamna rijeka je proticala između nas,
cvijeće je umiralo na obalama. Na onoj strani smrti se sanja,
u opsjeni boli vidjeh tvoju sjenu.

Začuh šapat, kreni, koračaj, ne okreći se,
u njegovom srcu još cvijeta ruža.

Nit iz vretenice krvi, dodirnu tvoje umorno srce.
Crni uvojci pomrčine dobiše sjaj sunčanih pramenova.
U raskoši trenutka nazirem vedrinu svijeta,
nisku slika u tvojim očima.

Vrijeme tmine je opozvano,
dobro je, obgrlio nas je šum jutra,
kao bijeli plamen izniknuše pupoljci ruža.
Krenuli smo putem bez sjećanja.

Dijana Jelčić

Svjetski dan kazališta...

Teatar djeluje terapeutski. Pobuđuje i oslobađa emocije, pročišćava osjećaje, uvodi nas u svijet neizživljenog, svijet želja, tuge i srama, u svijet neizgovorenog, nedorečenog, skrivenih nesreća, svijet boli prouzrokovane nagomilanim i neobjašnjenim strahovima. Sjedeći u publici ponekad poželimo sudjelovati, podijeliti s glumcem odgovornost prikazivanja lika u kojem smo se prepoznali, izaći na scenu i biti dio igre te svojim riječima promjeniti sadržaj djela, usmjeriti radnju, osloboditi i usmjeriti svoju, u tom trenu, spoznatu negativnu energiju.

U teatru se šutnja čuje, vide strahovi, prepoznaju zle namjere, ljubav u teatru doista postaje živa, ona nas dodiruje svojim nježnim rukama i mi u tim trentcima doista osjećamo njen izvor u nama samima. Iako nam se čini da smo u teatru samo pasivni promatrači zbivanja na sceni, naši osjećaji, probuđeni likovima i radnjom, žive, vole, mrze, smiju se i plaču. Slušajući tišinu na sceni, čujemo i svoju unutarnju šutnju, postaje nam jasno da nam veliki dio života prolazi u podrazumjevanju, okretanju glave i šutnji. Glumac na sceni postaje uljezom u našu osjećajnost. On kida lance našoj okovanoj svjesti pa strasti u tim trenucima nahrupe u naš život.

Gledajući teatarske predstave naučila sam spoznavati svoje osjećaje, biti popustljivija prema njima, ali sam usput naučila poštivati i osjećaje drugih.

Dijana Jelčić

Tragačica...

vizija na obzoru svijesti objavljuje nedohvatnost kraja, nema ga u prividu,
a konačnost se utkala u znatiželju…
znam da ništa ne znam. smirujuća potvrda meni pustolovu, meni bjegunici iz ralja stvarnosti,
tragačici za postojanom dokazivosti istine…
iz zavjetrine zanosa sam ušetala u vrtloženje zablude, ostvaruje se
sumanutost kovitlanja nepoznatim krajolikom,
bezpovratnost u spokoj neznanja…
ne, neželim povratak u okrilje svrsishodnosti, daljine me zovu…
ljubav se objavila u svojoj tajanstvenosti, čarobnica trenutka,
čuvarica hrama u kojem se krije neprocjenjivo blago…
uzrok bezuvjetnosti i bitak postojanja…
čujem šapat nestvarnosti, koračam koridorima izmišljaja
iza mene ostaju nepobitne činjenice životarenja,
bježim od nepobitnosti, nestajem u nedokazivosti sanjarija,
u neprovjerenim događanjima… u odiseji dolazećeg vremena…

jednostavno ljubav…

Dijana Jelčić

Iluzija je lijepa...

Darujte mi suhozid iza kojeg je britka zbilja
neokaljana voljom tupih heroja vremena,
moćnika oštroumne gluposti.

Nad humkom istine urlici ispraznih
obećanja.

vječnost na oltaru početka,
zaziva sklad da nadvlada kaos.

Zatitraj novim svjetlom nad jaslicama dana
zaustavi mač jezika, molitve su bez štita.


Skrivam lice u glasnost tišine,
srce neumoljivo otkucava trenutke.
Sjećanja kvadriraju zaobljenost istine,

Iz uspomene dozivam naša mahnitanja
neotrovana prolaznom svrsishodnošću.

iluzija je lijepa...

Dijana Jelčić

Gorda šifra...

Pobratimstvo lica u svemiru, gorda šifra postojanosti
utkana u tkivo ljudskosti, vjerovanje u čovjeka.
sviće jutro boje mramora, smiješi mi se
iskon, taj trag dostojanstva i molitve.
stajali smo često na rubu bezdana,
palili vatre na obronku umiranja,
izranjali iz pepela, rađali se
na povjesnim zgarištima.

iz nesklada nerazumjevanja izranja suglasje vremena,
svi smo mi od istog tkiva satkani, isti vjetrovi su
odpuhivali naše tuge, u istim burama šaputali
... homo homini homo... u patnjama
zaboravljali Hobesovog vuka,
on je zavijao na padinama
samotnih visova,
u razvalinama izdaje, nestajao u muku tišine, u rijeci zaborava...

Tajnoviti su putevi istine, staze ka svijetu budnosti i snovitosti,
usponi i padovi na zaobilaznim drumovima, mi pustolovi
na cestama koje nikamo ne vode, buntovnici na
barikadama trenutka svjesni svoje konačnosti
živimo vječnost u iluzijama…

Tiho u meni odzvanja život… u svijetu osjetilnosti titra tkivo sna…
u njemosti tišine čujem otkucaje srca…mijenja se ritam,
iz podsvjesti izranja njegova tajnovita memorija…

Osjetih ushit jutrenja....

Dijana Jelčić
…

Upitah te...

Zatočena u krletci djevojaštva naslutih moć ognja vremena.
Ratovah sa zvjezdama, lutah mjesečevom putanjom,
zaustavljah u razvalinama sunčane svjetlosti
sanjah smiraje uzavrelih čežnji i želja.

Zemlja se okretala oko svoje osi i zaustavila u jednom trenu.
Dogodio se smak svijeta tugovanja. Vidjeh rušenje planina
i rađanje oceana. Na obali mora slušah zvuke balade.
Poezija se slijevala u zbilju.

Predosjećala sam tvoj dolazak.
Srce je slutilo ljeapotu, tijelo
praskozorr svijesti.
Došao si tišinom proljeća i otvorio vrata sunca.

Dijana Jelčić

Tiha pedagogija...

Ostajala sam o žrvnju svakodnevice bez znatiželje i čuđenja u sebi…
ukalupljena u oklop tihe pedagogije roditelja davne slike su bile
jedina ikonografija razuma.

Nezainteresirana za lijepo ležala sam na toplom pijesku i promatrala nebo,
sunčana ekliptika se sužavala u fokus velikog prsaka…
dogodila se erupcija nečeg nedorečenog,
osjetih nestajanje u kovitlacu ugode,
podne je nestajalo u sutonu.
osjetih pomak vremena
i suze na obrazu…
ljepota se vraćala u spoznaju, oćutih skoro zaboravljene titraje srca…
Bila sam sama na plaži… potražih te na mjestima nepostojećim
u geografiji ovozemaljske prostornosti…
ostao si zameten u nedosanjanim snovima i neželjenim svitanjima,
mozak se pokrenuo novim porivima, nutarnja laterna magica
je iz podsvjesti izvlačila odbaćene slike…


Naslutih buđenje usnulog homo ludensa,
odplesah menuet sa tvojom siluetom,
more je bilo svijedok povratku
u svijet mahnitosti…

Dijana Jelčić

Moć vode...

Golubije krilo zagrlilo jutro,
nebo rominja poeziju kapi,
u dašku zanosa čujem vrijeme,
mudrost osmišljenu zbiljom.


Niz tvoje lice sada teku rijeke
za nečim dragim što bez traga ode
a oči boje meda kriju lijepu tugu
i neku čudnu poeziju vode.


Prevrtljivi Protej pokazuje svoja lica,
proriče preobražaj svijesti,
igra se valima mora,
vrednuje pjev oceana.


Od mene samo sjecanje ti osta
i jedna rijeka za ljubavi što vapi
i nešto malo izmrvljena bola
i čudna, čudna poezija kapi.


Iz stigme prošloga izrasta ljiljan,
marijansko znamenje u oknima kiše.
Sličan amfori punoj suza
uranja u srce.

Da ja sam umro i više me nema
na mome grobu tek trubadur piše
u tvojoj kosi tuga vjetra spava
i čudna, čudna poezija kiše.

Dijana Jelčić

Proljeće i svjetski dan poezije...

Ekvinocij, ravnodnevica, istost dana i noći, porađanje svjetlosti,
Goranova proljeća i uzdizanje stiha u božanske sfere.
Davne šezdesete godine prošlog stoljeća, gimnazijski dani,
profesor hrvatskog je budio u nama ljubav za poeziju, uvodio nas
u carstvo napisanog.
Čitali smo, upijali izričaj onih koji su pisali prije nas, tragali za osobnim.
Igrali se riječima, maštali o dosegnuću Parnasa, pisali pjesme.
Pitali se kako ostvariti geometriju i ritam pjesme, iskušavali se u heksametru.

...Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileja Peleju sina...

Kako ostvariti dugi i kratki slog, kako pronači smisao za arzu i tezu, kako iskukičati homerovsku ljepotu.
Lomili smo jezik izgovarajući napisano, ritam srca se gubio u ritmu strofa. Nismo uspjeli stvoriti herojski stih.
Nismo odustajali. Pročitano treba pamtiti i vrednovati, ali treba se osloboditi utega koji sputavalu slobodan let.
Krenuti u nepoznato je hrabrost, a mi, generacija s početka druge polovine prošlog stoljeća, smo bili hrabri...

Filozofiju melankolije smo preobražavali u mudrost radosti. Rušili smo stara obličja, stvarali nova.
Izranjajuća arhitektura misli je postajala preslika sanja, kao ekvinocij, dvostruka poruka istosti,
istoznačni zov različitosti.

Promovirali smo ljubav jer poezija je ljubav, prisnost bez prisutnosti bilo čega drugog, bez traganja za plavim daljinama.
Shvatili smo, one su tu, u nama, u riječima kojima darujemo smisao, u tišini kojoj darujemo kolorit našeg vremena,
u milostivosti sudbine koja nas je obdarila blizinom, u osmijesima prijatelja, u odgovoru na pitanje
ako sutra nikad ne dođe.

Dijana Jelčić

Proljetni ekvinocij i dan sreće...

U srcu sjenka žudnje za sjenkom beskraja,
odvaja zvukove prošlosti od žamora trenutka,
ubija riječi osude i ubija strahove, ubija bol i
ostavlja tragove snova u očima.

Satkana od nećeg nestvarnog, a srcu znanog,
silueta boginje il majke, je odlazeći ostavila
proljeće kraj kreveta.

Poljubac sa mirisom proljeća uprisutnjuje san!

Dijana Jelčić

U fokusu...

Pamtim porinuće u virovitost budnosti,
sjećam se svih pitanja koja nisam izgovorila,
znatiželja je bila zadovoljena titrajima nutrine,
tišinom poruka u bujici želja…
na obali si stajao ti uronjen u davno snoviđenje,
to nije bilo sjećanje, bila je istina u tkivu jave,
početak nečega čemu nisam darovala ime,
bezimenost na krstionici vremena.
dogodio se život, počela je priča,
izranja iz jezika nutrine,
isprepliće u govor svakodnevice,
vjekuje u tišini neizrecivosti i stoluje u ehu izrećenog…

jesmo li stigli na kraj vremena?...
zar je to važno?...
osjećam te kao moć ovog titraja koji ne poznaje sutra,
kao ono nedohvatno htijenje odlaženja u nepoznato,
kao jučer zgusnuto u želju za otkrivanjem novoga.

tu smo… ti i ja u titraju eonskog trajanja… u treptaju zjenice univerzuma… u fokusu ljepote…

Dijana Jelčić

Pitam se...

Davno, u vremenu prvih susreta se osjećah kao ona.
Bio si daleko, bio si Odisej, plovio si pučinom zbilje,
sanjala sam tvoj dolazak, osjećala tvoju bliskost.
Bijah zatočenica vjernosti, robinja ljubavi,
optočena zlatom tvoga pogleda…
Zbog tebe postadoh moreplovac drevnim oceanima,
zaronih u dubine prastarih sanjarija, u vrtloženju
ovoga ovdje i ovoga sada, odrastoh do djeteta...
Izgubljena u dubini tvoga pogleda bijah val
u mreškanju mora snovida, igračka u
menanžeriji staklenih istina,
titraj svjetlosti u čekanju.

Čekanje je ružna riječ, kao metafora vjernost sebi samom
ona postaje odraz ljepote u ogledalu iza misaonosti,
postaje moćnica u carstvu sebstva, cesarica u
svijetu vjerovanja u ljubav.

Vjerovao sam u sebstvo i ostao vjeran sebi, osjećao sam da postojiš.
Znala sam da ćemo daleko homerovsko vrijeme pretočiti u naše.
Osjećao sam da se moram vratiti na Itaku daleku i smjernu.

Dijana Jelčić... „Mostovi pod kojima se budim“ 1987- 2007.

Dah proljeća...

Antun Gustav Matoš...Tovarnik, 13. lipnja 1873. ... Zagreb, 17. ožujka 1914.

Na nebu iza bijele zavjese alegorija proljeća, rapsodija bijelih cvjetova,
nevinost vječnosti i objava novih iluzija.
Proljeće uranja u odkucaje zime, ubrizgani u pregršt uspomena
živimo san. Snovitost omamljuje, opija tkivom krvi, ritmom
aorte otkucava ljubav.
U zjeni svitanja rasap bjele svjetlosti,
u oku tek naziruće sunce.

Poslije oluje ruža, traganja za izvorom ljepote, iza vrata zatišja
ritmom srca izmaštana geometrija prisnosti sa ljepotom,
u odmaku od konačnosti mjera dolazečeg vremena,
u trenutku budnosti miris ruža i jasmina,
božanstva Botticellieva kista... i

Dijana Jelčić .

Put iz sna...

Elegantno odlazi noć, crna pantera. Svjetlost uranja u san, ucrtava put ka svitanju. Kao leptir, zatočen u kukuljici vječnosti, lebdim iz snovida u snovitost, u ekliptiku svakodnevice. Zlaćani muk iskri nježan veo nad koljevkom rađanja.
Izranjam iz kaosa, koračam putevima svile, uranjam u rijeku sjećanja, u kapi dolazećeg i odlazećeg pamćenja, u kovitlac vremena.

Nad spoznajom bdije pamćenje. Odbijam mogućnost uspoređivanja, dozvoljavam stvaraocu svijesti
crtanje novih ikona u galeriji uspomena. Izašla iz tkanice sna zlaćana nit se uvija oko budnosti,
umrežava iluzije svakodnevice. Izvija se do azurnog svodovlja, osjećam... tek sam djelić,
tek titrajuća struna tkiva Svemira.
Prisjećam se davnih maštarija. Bila sam podanica Mjeseca, ljubavnica Sunca,
igračka vjetra u oluji ruža i pustolovka zvjezdanim stazama.
Možda sam bila i zrno pijeska u dalekoj Sahari,
vlat trave u prostornosti prerije, kap vode
na Jerihonskoj ruži, suza u oku eremita.
Možda, toga se ne sjećam.

U duplom heliksu su zgusnuti osmijesi praotaca, ikonografija porijekla i pređene staze prohujalim vremenom.
Ne poznajem sve postaje predaha, ne pamtim sva zaustavljanja na putu iz sna u moć ovog trenutka.
Još uvijek ne mogu odgonetnuti tajanstveni “kod” genoma…
Sanjarim, tajanstveni “kod” genoma je kao Hawkingova orahova ljuska... krije u sebi tisućljeća rodoslovlja.

Dijana Jelčić “Mostovi pod kojima se budim” 1987- 2007

Martovske ide...

Jutros palim svijeću za čovjeka, ratnika svjetlosti, za Romana Bartla, mog dobrog nonića
Napustio nas je, otišao je u bezvremenost na dan Martovskih Ida.

U snu osjetih protok vremena, ozrcaljena tugovanja.
Zaustavih se u plesu marioneta i pomislih
Što se to događa na sceni trenutka?
Što li se krije iza kulisa koje
zamagljuju moć istine?
Karađoz, Lakrdijaš triumfira osmijehom lažnog naklona.
Tišina postaje nesnosna. Nema me, a znam tu sam.
Osjećam, srce jeca neizgovorenim istinama,
budi se prije mene, diše, govori...

Tko sam ja u ovoj nenapisanoj priči, kojim jezikom govorim?
Koji dio mene uzmiće i nestaje u stranicama knjige koja
ne postoji na regalima naše kućne biblioteke?
Živim li neki prošli život utkan u neku
drevnu inkarnaciju?

Budim se. Na obroncima svjesti iskri jutrenje. Ulazim u koridor mlade svjetlosti.
Vidim tebe u odori praskozorja. Oporavak od narkoza i rezova je polagan.
Danas je dan X, kontrola i konaćna objava uspjeha ili neuspjeha.

Čuvaj se martovskih oda, šapnuh. smiješiš se i uklanjaš mrežu
koju je lakrdijaš spleo oko mene i bacio u bezdan strahova.
Poljupcem otklanjaš kapljice gorčine sa mojih usana
i daruješ mi okus nektara iz doline zelene rijeke.

Budna nastavljam sanjati lijepe privide.

Dijana Jelčić

Moja tri lica...

Promatram fotografije u rasponu od tridest godina, da drugačija sam, a ista. Moja tri lica, tri „JA“, misaono, emocionalno i fenomenološko, moj utjelovljeni um, satkan od superstruna, treperi na tragu sunčeve zrake koja osvjetljava sva moja proživljena stanja. Vrijeme oluje ruža, traganje za izvorom ljepote, za umijećem svakodnevnog pokreta i spoznaje... nestvarno stvarna zbilja je trenutak sreće.

Misaona prašina se širi prostranstvima uma, utjelovljuje apsurdne i sretne trenutke i sve u meni mi postaje blisko i istinski moje.

Vidjeh suze, grčevito stiskanje usnica, treperenje očiju, boranje čela i onda odjednom osmjeh na jednom jedinom preostalom licu, u kojem prepoznah sebe i u tom trenu osjetih da stvarno postojim u toj vječno nastajućoj materiji koju nazivam tijelo.

Dijana Jelčić... knjiga... Umijeće svakodnevnog pokreta, Zagreb, 2006

Tragovi...

Prolutah starim tekstovima. Riječima pokušavah oslikati osjećajne i misaone slike.
U fotoalbumima fotografije naišh prvi susreta, našeg naglog ljeta i vremena
poezije ruža. Slike i štivo zaokužuju trenutke u lijepe uspomene
i san u kojem vjekuje istina.

Lakoćom čarobnjaka se san pretače u zbilju.
Uzaludno je traženje vrijednosti, kriju se
u neizgovorljivosti i nemjerljivosti
srčanih otkucaja.

Prelazili smo kroz zamke ludila,
probijali se kroz barikade sumanutosti,
sanjali lucidne snove, voljeli sutone i svitanja
i slijedili misao o naslijeđu koje ostavljamo iza nas.

Dijana Jelčić

Odmor za ratnike umorna srca...

Uspjeli smo sačuvati istinu o izvorištu. Sačuvali smo škrinju nadanja,
malenu, ali snažnu zalihu vjerovanja u san. Zaobilazili smo
beznadne i sumorne slike uskovitlane stvarnosti.
Vjerovali smo u zrno dobrote skriveno u duši vremena.
Bili smo krotki u vrtlogu straha. Skrivali se u valama
zbilje čekajući utihu osvetničkog marša
tuđih istina. U mašineriji pamćenja
je tutnjala uzbuna, oglušili smo
na povike moćnika zla.

Na trgu cvijeća je utihnula navala lijepih sjećanja.
I plac je tugovao s nama. Stavljao je pupoljke
u moju kosu da prežive umiranje jednog
proljeća. Negdje između neba i zemlje
je zastalo sunce. Ranjena rijeka
se liječila u tihovanju mora.

Nad purpurom delte je kružila izgladnjela ptica.
Oslobodi me, ne mogu dalje umirati,
krik ranjenog galeba nas je
vratio u život.

Prelazili smo kroz zamke ludila, probijali se kroz barikade sumanutosti,
koračali ka vrhuncu svijeta, zapalili vatru nutrine i srušili
zločudnu tamnicu zatočeništva u zabludi.

preživjeli smo, ljubav je bila odmor za ratnike umorna srca.

Dijana Jelčić

Na mostu...

Slutila sam trošnost vremena. Pod neizgovorenom
kletvom šutnje gasnuo je plam svijeće na žrtveniku snovitosti.
Stajala sam na mostu Mirabo. Rijeka je romorila tajnu o ljubavi.
Poezija suza, suputnica mladosti, griješnica i dušmanka osmijehu.
Tugovala sam ne znajući da sam sama uzročnik toj tužnoj uspomeni .
Neke oči su iskrile u smijehu, titrale u krvi, sanjale neki nedosanjani san.
Čuvah burmu nevjenčane sebe, nosih je kao zavjet u dubini žudnje.

Rijeka je sudbina, pomislih mišlju u kojoj se krila tajna kraja bez početka.
U njenim kapima se ogleda prisega vječnosti. Na obzoru vidjeh izvor,
sjaj tvojih očiju. U dubini pogleda pučinu i odsjaj željenog poljupca.
Pariz je divan u proljeće. Stajali smo na mostu Mirabo i
promatrali odraz naših lica u kapima vode.
Seine je tihovala prisegu ljubavi.

Dotaknula nas je krepost bijele svjetlosti, ushit veličanstvenog praskozorja.
Nježno prolazi kroz nas uzvišenost nijemog trajanja, nevidljiva snaga
božanskog ljepila nas vezuje u vremenu.

Dijana Jelčić

Svitanje bez jučer i sutra...

Zaustavih se na rubu ponora, balansirah na niti sudbine, među obalama ponositosti i oholosti.
Osjetih moć zbrojenih godina, snagu aleje kamenih spomenika, začuh glas praotaca
i tvoj smijeh nad bezdanom strahova.

Među našim pogledima je titralo zlato, orgon postojanja, poveznica izronjena
iz škrinje koju pronađosmo na vratima vremena. Zastali smo, izbrisali
naslage gorkih uspomena i na stjenkama sjećanja iscrtali znakove
dolazećeg proljeća, ikone tek nastajuće priče.

Iza zrcala svijesti još uvijek vidim nebo prepuno srebrenog sjaja
koji se prelijevao u tvoje oči… terasu u srcu Toskane i stazu
na kojoj smo lovili velove lazurne topline, njima se omatali
u zagrljaj i ljubav…

Na obzoru svijesti zasja svitanje bez kajanja i oprosta,
bez jučer i sutra, neumiruća prva i posljednja tajna vremena.

Dijana Jelčić… iz zbirke eseja „Umijeće vremena“

O meni i ženama...

kako tada tako i danas. uz svakodnevna moranja često odlutam u maštanja...
Staviljam srce na proplanak, tamo gdje vjetrovi obaraju tek procvale sne.
Izdrži srce, ostani vjerno sebi i korijenju, ali rasti
,izrasti iznad horizonta prolaznosti.

odrastah uz žene koje su me voljele i poeziju žena koju volim...

Boginja u svakoj ženi...

Promatram zvjezdano bespuće… sazviježđa sjevernog neba… lovac Orion i sedam boginja, sedam Atlasovih i Pleoninih kćeri, sedam znamenja ženskosti iskri porijeklo ljepote… progon i bijeg… legenda pretočena u zlaćani trag istine…
Nebo tišinom priča eonsku priču o sedam bijelih golubica koje bježeći pred lovcem odlepršaše u nebesko okrilje… uvijek ponavljuća istina…
Slijedim trag zlaćane spirale… krenuh ka žrtveniku na kojem plamti svijeća spasenja… začuh pad kamena na dno nutarnjeg podmorja… oćutih odlamanje tkiva… krvave tragove na licu vremena… na oltaru nadanja iskri ognjilo iz kojeg izranja spasonosna šifra koja otvara vrata hrama… koračam stazom pokore… na Veronikinom rupcu blješti Volto Santo… otisak vjerovanja u svetost istine… čujem Magdaleninu molitvu… vidim odlazak porotnika… nepostojanost bezgrešnosti…
na opustjelom trgu ptica se rađa mladi dan… dolaze ljudi i otvaraju vrata krletki… stijeg libertasa viori nad svitanjem… bijele golubice lepršaju u okrilje vječnosti… lepet njihovih krila iscrtava sliku boginje u svakoj ženi… boginje Ljubavi…

Što u nama ostavlja trag?
Što stvara lepršavu blagost lijepe uspomene?
Tko je sijač zvijezda?…
odakle dolazi tišina zaborava,
s koje obale stiže vjetar koji vrtloži sjećanja?...

Dijana Jelčić

Iza spuštenih trepavica...

U snu pružih ruku ka izlazećem suncu,
pitoma kao ljubav čudesna ptica
mi sleti na dlan.

Iza "spuštenijeh trepavica", vidim kako s neba
titra bijelina zrake tek izranjajuće svjetlosti.
Nespremna za zbilju zaustavljam bujanje
svijesti, uranjam dublje u snoviti privid,
kroz svilenkastu zavjesu sna vidim
tisućljetne starozavjetne spise,
čujem tišinu prohujalog.

Budim se, krug zbilje se širi, tišina slijeva
u preludij dolazećem vremenu.

Dijana Jelčić ...

Vjerovala sam...

Na stolu školjke… uspomena na naše naglo ljeto,
i ronjenje azurnim dubinama. Natjecali smo se
tko će prije dosegnuti dno. More je sviralo
baladu o dalekoj utopiji, o željenom raju
nestalom u snovitom podmorju…

I na tvom dlanu je bilo iscrtan dolazeći užas, ali i spasenje.
Sjetih se Pitije...Ibis redibis nunquam peribis in bello...
izgovorila je drevnu rečenicu bez zareza.
Ići ćeš, vratiti se, nećeš u ratu poginuti.
stavih zareze na željeno mjesto.
Vjerovala sam.

Volim tvoj glas u krošnji sjećanja, breza, vrba i maslina.
iskru ljutnje u tvom osmijehu, zrno bijesa u očima,
vlat tišine na usnama.
Volim te bez izuzetka, na stramputici htijenja,
usponu želja, u krijesu sanja i vrtlogu zbilje.
Volim te u letu ptica, u odlascima dana i
noći, u mjeni vremena, u starenju na
obodu kruga naše životne istine.

Zapisano na otoku...

u jednom sutonu...

bila sam mlada… slušala sam neizgovoreno u govorištu života… divila se sjenama pod reflektorima… plaču i smijehu na rampi vremena… odrastala sam iza svjetla pozornice… promatrala događanja na sceni nezainteresirana za bit radnje… glumište je bilo moje utočište, ali ne i moj život… život se događao u susretima sa svakodnevicom… lice i naličje istine… slijevanje iluzije u zbilju… uvitak uspomena…

a onda, na sceni života, doživjeh prvu ljubav i prvu tugu… susret i rastanak… nestajanje iluzije i osjećanje krivnje… grijesi progovoriše ritmom zaborava… oni mali, sućušni izroniše pod reflektore svijesti… uroniše u riječi… odjenuše se sintagmama… zaokružiše stih… stvoriše elegiju nutrine… voljeli smo se nevoleći se… kontroverznost ove izjave potvrđuje njenu istinitost… razgolićuje grijeh do bolne nagosti …

Danas znam da se sve događalo izvan mene… u bijegu od sužanjstva nečem nedorečenom… jesam li izdala san?... jesam li ga ikada sanjala?... prebirem po pjesmarici u koju utkah grijeh… i suze… Sokratova obrana… branila sam ideale… moje zvjezde su sjale drugačije od njegovih… ispila sam otrov koji nije ubijao, samo je omamio vrijeme… omamio osjetila i osjećanja… životarila sam na rubu sjećanja… tragala za ljepotom… opet izvan sebe… život se događao sa izlascima i zalascima Sunca… aqumarinom i kobaltom neba… i Mjesečevim mjenama… bila sam bjegunica iz svijeta iluzija… tražila sam izvorište ljepote u zbilji… u okrutnosti svakodnevice… u usponima i padovima sudbinskih puteva… u pustinji osjećanja… u paklu osjećaja… uzaludno tražila oazu sa vruljom pitkosti…

A onda se u jednom sutonu vratih na početak… u Taliin hram… na daskama koje život znače, u izranjajućoj viziji iluzioniste, susretoh titraj mog nedosanjanog sna… osjetih drugačije otkucaje srca, promjenu ustaljenog ritma, šampanjac u venama… deja vu… pomislih… ali onda naslutih zrelost trenutka… ljubav je dozrijevala u nutrini i čekala da joj darujem smisao…


Dijana Jelčić

Dobro jutro...

U metaforama sna susrećem život tako jednostavan i lijep. Budna se pitam od kakvog tkiva su satkani snovi? Upliću li se strune iluzija u tu ljepotu? Budi me bijela svjetlost i jasna misao o ljepoti dana. Snovi su varka, zabluda, opsjena uma. Ne pristajem, odbacujem misao dolutalu iz prednjeg režnja još usnulog mozga. Emotivni um je uvijek budan. On je noćni stražar nad posteljom, čuvar sna. Vječna vatra na Olimpu snovitosti, neugasiva svjetlost nutrine. On je uzrok što u mojim snovima nema tmine i utvara, nema bezličnih silueta koje progone ljepotu.
Na sceni života se obnavlja ljepota. Miris prve kave, tvoj glas i glazba iz radioprijemnika. Kao i svakog jutra na putu između spavaće sobe i kupaone osluškujem razmaknute konsonance u disonancama još snene svijesti. Ti si tu, to je najtankoćutnija istina mladog dana. Svjetlost bojom vjenčanice uranja u ćula i u prizmi osjećanja sklada rapsodiju čudesnih boja, mojih boja. U tom činu blaženstva se uvijek iznova odlućujem za ljubav.

Dijana Jelčić

Dobar znak...

bilo je to 12.8.2008.Ruske trupe su napadale GRUZIJU....tada se sjetih Puškina i njegove pjesme.

Danas isti agresor napada Ukrainu, Sjetih se i Sarajeva i pjesme koju napisah dok je grad bio pod granatama... bilo je to davnih devedesetih godina prošlog stoljeća...

zaboravljam tumaranja bespućima sazrijevanja… zaustavljanja na isušenim izvorima iz kojih su izranjali mrtvo rođeni trenuci… zaobilazim zgarišta ugašenih požara nutrine… uspomena nestajalih s krugovima dima… otpuhanih vjetrovima zaborava… tamo se događalo jedno veliko ništa… izranjali su usahli pupoljci nevjerovanja u san… a život se događao u sferama iznad osjećanja… proticao koritom rijeke nevraćanke ne dodirujući obale na kojima sam čekala čovjeka izmišljenog u sanjarijama… bivstvovala sam u zavjetrini istine… gluha i slijepa tražila staze nepostojeće na dlanu vremena… bila sam upletena u igru prstiju sudbinske ruke…bojala se plime i oseke stvarnosti… sanjala beizmenost pjesnika kojeg, u svitanjima života, sretah na trgu cvijeća… nosila sam sjaj njegovih očiju kao melem na ožiljku pamćenja…

Saznanje da je svjetlost sastavljena od boja, da u njoj nema bijele i crne, već samo toplih i hladnih boja, kojima je moguće izraziti svjetlost i sijenku, moć je slikarstva impresionista.
Kao što se slikar impresionizma koristi obrisima predmeta, tijela i lica i tako nam predstavlja svoju viziju stvarnosti, tako impresionistički psiholog briše granice ljudske osobnosti i rasipa njene spone, proučava česticu po česticu tvari od koje je osobnost sazdana.
Svanulo je tmurno, još uvijek zimsko jutro, suze neba se slijevaju oknima dnevne sobe,
budim onu snažniju mene, rasipamo strune petogodišnjeg tužnog pamćenja...

Dijana Jelčić

Metafora sreće...

I dogode se tako trenuci nespokoja… vrtoženje orkanskih visova svijesti… postajemo ljudi vjetra… igubljeni u oluji osjećaja… dogodi se trenutak u kojem lebdimo nad bezdanom ništavila… kada se rađaju strahovi od nevidljive, nepostojeće nemani… a onda nam sudbina ponudi čašu istine… kristalni pehar u kojem se zrcale zankovi kraj puta… simboli koje nismo primječivali… ciborij prepun riječi usklađenih sa zagrljajima koje nismo osjećali… blješte svjetla velegrada u kojem lutasmo izgubljeni u traganju za nečim bezimenim… u iskričavoj svjetlosti istine prepoznamao sebe prognanika iz sebe samoga… sebe pustolova putevima nekih nepoznatih svjetova… svjetova bez sna… pronađemo sebe na trgu vješanja ljepote… sebe bezimene lutalice znakovljem bez značenja…

Na rodnou sudbine iznenada bljesne putokaz ka snu… davno zaboravljenom, nedosanjanom svijetu lijepih izmišljaja… tada utihnu zli proroci… čuje se samo zov vjesnika ljubavi… smijemo li zakoraknuti putem bez znakova… bez ucrtanih ciljeva… bez dokazanih istina?...
Ljubav je to tihuje sudbina… sreća je to šapuće srce… život je to govori svijest…
Krenuh putem bez znakova… stazom ka ukazanju nečega bezimenog…

Kotrlja se treći tjedan čekanja na njegov povratak. U dnevnoj sobi tišinu razbija zvuk telefona i njegov glas... hvala ti što si strpljiva, čekaj me i ja doći, uskoro, nadam se... U iluziji iscjeljujuće tišine metafora sreće...