Tiha pedagogija...
Ostajala sam o žrvnju svakodnevice bez znatiželje i čuđenja u sebi…
ukalupljena u oklop tihe pedagogije roditelja davne slike su bile
jedina ikonografija razuma.
Nezainteresirana za lijepo ležala sam na toplom pijesku i promatrala nebo,
sunčana ekliptika se sužavala u fokus velikog prsaka…
dogodila se erupcija nečeg nedorečenog,
osjetih nestajanje u kovitlacu ugode,
podne je nestajalo u sutonu.
osjetih pomak vremena
i suze na obrazu…
ljepota se vraćala u spoznaju, oćutih skoro zaboravljene titraje srca…
Bila sam sama na plaži… potražih te na mjestima nepostojećim
u geografiji ovozemaljske prostornosti…
ostao si zameten u nedosanjanim snovima i neželjenim svitanjima,
mozak se pokrenuo novim porivima, nutarnja laterna magica
je iz podsvjesti izvlačila odbaćene slike…
Naslutih buđenje usnulog homo ludensa,
odplesah menuet sa tvojom siluetom,
more je bilo svijedok povratku
u svijet mahnitosti…
Dijana Jelčić
|
