Put iz sna...
Elegantno odlazi noć, crna pantera. Svjetlost uranja u san, ucrtava put ka svitanju. Kao leptir, zatočen u kukuljici vječnosti, lebdim iz snovida u snovitost, u ekliptiku svakodnevice. Zlaćani muk iskri nježan veo nad koljevkom rađanja.
Izranjam iz kaosa, koračam putevima svile, uranjam u rijeku sjećanja, u kapi dolazećeg i odlazećeg pamćenja, u kovitlac vremena.
Nad spoznajom bdije pamćenje. Odbijam mogućnost uspoređivanja, dozvoljavam stvaraocu svijesti
crtanje novih ikona u galeriji uspomena. Izašla iz tkanice sna zlaćana nit se uvija oko budnosti,
umrežava iluzije svakodnevice. Izvija se do azurnog svodovlja, osjećam... tek sam djelić,
tek titrajuća struna tkiva Svemira.
Prisjećam se davnih maštarija. Bila sam podanica Mjeseca, ljubavnica Sunca,
igračka vjetra u oluji ruža i pustolovka zvjezdanim stazama.
Možda sam bila i zrno pijeska u dalekoj Sahari,
vlat trave u prostornosti prerije, kap vode
na Jerihonskoj ruži, suza u oku eremita.
Možda, toga se ne sjećam.
U duplom heliksu su zgusnuti osmijesi praotaca, ikonografija porijekla i pređene staze prohujalim vremenom.
Ne poznajem sve postaje predaha, ne pamtim sva zaustavljanja na putu iz sna u moć ovog trenutka.
Još uvijek ne mogu odgonetnuti tajanstveni “kod” genoma…
Sanjarim, tajanstveni “kod” genoma je kao Hawkingova orahova ljuska... krije u sebi tisućljeća rodoslovlja.
Dijana Jelčić “Mostovi pod kojima se budim” 1987- 2007
|
