Na mostu...
Slutila sam trošnost vremena. Pod neizgovorenom
kletvom šutnje gasnuo je plam svijeće na žrtveniku snovitosti.
Stajala sam na mostu Mirabo. Rijeka je romorila tajnu o ljubavi.
Poezija suza, suputnica mladosti, griješnica i dušmanka osmijehu.
Tugovala sam ne znajući da sam sama uzročnik toj tužnoj uspomeni .
Neke oči su iskrile u smijehu, titrale u krvi, sanjale neki nedosanjani san.
Čuvah burmu nevjenčane sebe, nosih je kao zavjet u dubini žudnje.
Rijeka je sudbina, pomislih mišlju u kojoj se krila tajna kraja bez početka.
U njenim kapima se ogleda prisega vječnosti. Na obzoru vidjeh izvor,
sjaj tvojih očiju. U dubini pogleda pučinu i odsjaj željenog poljupca.
Pariz je divan u proljeće. Stajali smo na mostu Mirabo i
promatrali odraz naših lica u kapima vode.
Seine je tihovala prisegu ljubavi.
Dotaknula nas je krepost bijele svjetlosti, ushit veličanstvenog praskozorja.
Nježno prolazi kroz nas uzvišenost nijemog trajanja, nevidljiva snaga
božanskog ljepila nas vezuje u vremenu.
Dijana Jelčić
|
