Upitah te...
Zatočena u krletci djevojaštva naslutih moć ognja vremena.
Ratovah sa zvjezdama, lutah mjesečevom putanjom,
zaustavljah u razvalinama sunčane svjetlosti
sanjah smiraje uzavrelih čežnji i želja.
Zemlja se okretala oko svoje osi i zaustavila u jednom trenu.
Dogodio se smak svijeta tugovanja. Vidjeh rušenje planina
i rađanje oceana. Na obali mora slušah zvuke balade.
Poezija se slijevala u zbilju.
Predosjećala sam tvoj dolazak.
Srce je slutilo ljeapotu, tijelo
praskozorr svijesti.
Došao si tišinom proljeća i otvorio vrata sunca.
Dijana Jelčić
|
