Pamtim porinuće u virovitost budnosti,
sjećam se svih pitanja koja nisam izgovorila,
znatiželja je bila zadovoljena titrajima nutrine,
tišinom poruka u bujici želja…
na obali si stajao ti uronjen u davno snoviđenje,
to nije bilo sjećanje, bila je istina u tkivu jave,
početak nečega čemu nisam darovala ime,
bezimenost na krstionici vremena.
dogodio se život, počela je priča,
izranja iz jezika nutrine,
isprepliće u govor svakodnevice,
vjekuje u tišini neizrecivosti i stoluje u ehu izrećenog…
jesmo li stigli na kraj vremena?...
zar je to važno?...
osjećam te kao moć ovog titraja koji ne poznaje sutra,
kao ono nedohvatno htijenje odlaženja u nepoznato,
kao jučer zgusnuto u želju za otkrivanjem novoga.
tu smo… ti i ja u titraju eonskog trajanja… u treptaju zjenice univerzuma… u fokusu ljepote…
Dijana Jelčić
Post je objavljen 19.03.2023. u 10:10 sati.