u jednom sutonu...
bila sam mlada… slušala sam neizgovoreno u govorištu života… divila se sjenama pod reflektorima… plaču i smijehu na rampi vremena… odrastala sam iza svjetla pozornice… promatrala događanja na sceni nezainteresirana za bit radnje… glumište je bilo moje utočište, ali ne i moj život… život se događao u susretima sa svakodnevicom… lice i naličje istine… slijevanje iluzije u zbilju… uvitak uspomena…
a onda, na sceni života, doživjeh prvu ljubav i prvu tugu… susret i rastanak… nestajanje iluzije i osjećanje krivnje… grijesi progovoriše ritmom zaborava… oni mali, sućušni izroniše pod reflektore svijesti… uroniše u riječi… odjenuše se sintagmama… zaokružiše stih… stvoriše elegiju nutrine… voljeli smo se nevoleći se… kontroverznost ove izjave potvrđuje njenu istinitost… razgolićuje grijeh do bolne nagosti …
Danas znam da se sve događalo izvan mene… u bijegu od sužanjstva nečem nedorečenom… jesam li izdala san?... jesam li ga ikada sanjala?... prebirem po pjesmarici u koju utkah grijeh… i suze… Sokratova obrana… branila sam ideale… moje zvjezde su sjale drugačije od njegovih… ispila sam otrov koji nije ubijao, samo je omamio vrijeme… omamio osjetila i osjećanja… životarila sam na rubu sjećanja… tragala za ljepotom… opet izvan sebe… život se događao sa izlascima i zalascima Sunca… aqumarinom i kobaltom neba… i Mjesečevim mjenama… bila sam bjegunica iz svijeta iluzija… tražila sam izvorište ljepote u zbilji… u okrutnosti svakodnevice… u usponima i padovima sudbinskih puteva… u pustinji osjećanja… u paklu osjećaja… uzaludno tražila oazu sa vruljom pitkosti…
A onda se u jednom sutonu vratih na početak… u Taliin hram… na daskama koje život znače, u izranjajućoj viziji iluzioniste, susretoh titraj mog nedosanjanog sna… osjetih drugačije otkucaje srca, promjenu ustaljenog ritma, šampanjac u venama… deja vu… pomislih… ali onda naslutih zrelost trenutka… ljubav je dozrijevala u nutrini i čekala da joj darujem smisao…
Dijana Jelčić
|
