Iza spuštenih trepavica...
U snu pružih ruku ka izlazećem suncu,
pitoma kao ljubav čudesna ptica
mi sleti na dlan.
Iza "spuštenijeh trepavica", vidim kako s neba
titra bijelina zrake tek izranjajuće svjetlosti.
Nespremna za zbilju zaustavljam bujanje
svijesti, uranjam dublje u snoviti privid,
kroz svilenkastu zavjesu sna vidim
tisućljetne starozavjetne spise,
čujem tišinu prohujalog.
Budim se, krug zbilje se širi, tišina slijeva
u preludij dolazećem vremenu.
Dijana Jelčić ...
|
