Pitam se...
Davno, u vremenu prvih susreta se osjećah kao ona.
Bio si daleko, bio si Odisej, plovio si pučinom zbilje,
sanjala sam tvoj dolazak, osjećala tvoju bliskost.
Bijah zatočenica vjernosti, robinja ljubavi,
optočena zlatom tvoga pogleda…
Zbog tebe postadoh moreplovac drevnim oceanima,
zaronih u dubine prastarih sanjarija, u vrtloženju
ovoga ovdje i ovoga sada, odrastoh do djeteta...
Izgubljena u dubini tvoga pogleda bijah val
u mreškanju mora snovida, igračka u
menanžeriji staklenih istina,
titraj svjetlosti u čekanju.
Čekanje je ružna riječ, kao metafora vjernost sebi samom
ona postaje odraz ljepote u ogledalu iza misaonosti,
postaje moćnica u carstvu sebstva, cesarica u
svijetu vjerovanja u ljubav.
Vjerovao sam u sebstvo i ostao vjeran sebi, osjećao sam da postojiš.
Znala sam da ćemo daleko homerovsko vrijeme pretočiti u naše.
Osjećao sam da se moram vratiti na Itaku daleku i smjernu.
Dijana Jelčić... „Mostovi pod kojima se budim“ 1987- 2007.
|
