Ne kao Orfej...
Zatitrale su strune lire,
probudio se Orfej u stanićju uma,
mjenjao legendu, zazivao smrt, igrao se njom,
osvećivao Euridikino umiranje. Privid me omamljivao strahom.
Sjećam se, tmina je bila okrutna, tamna rijeka je proticala između nas,
cvijeće je umiralo na obalama. Na onoj strani smrti se sanja,
u opsjeni boli vidjeh tvoju sjenu.
Začuh šapat, kreni, koračaj, ne okreći se,
u njegovom srcu još cvijeta ruža.
Nit iz vretenice krvi, dodirnu tvoje umorno srce.
Crni uvojci pomrčine dobiše sjaj sunčanih pramenova.
U raskoši trenutka nazirem vedrinu svijeta,
nisku slika u tvojim očima.
Vrijeme tmine je opozvano,
dobro je, obgrlio nas je šum jutra,
kao bijeli plamen izniknuše pupoljci ruža.
Krenuli smo putem bez sjećanja.
Dijana Jelčić
|
