Moć vode...
Golubije krilo zagrlilo jutro,
nebo rominja poeziju kapi,
u dašku zanosa čujem vrijeme,
mudrost osmišljenu zbiljom.
Niz tvoje lice sada teku rijeke
za nečim dragim što bez traga ode
a oči boje meda kriju lijepu tugu
i neku čudnu poeziju vode.
Prevrtljivi Protej pokazuje svoja lica,
proriče preobražaj svijesti,
igra se valima mora,
vrednuje pjev oceana.
Od mene samo sjecanje ti osta
i jedna rijeka za ljubavi što vapi
i nešto malo izmrvljena bola
i čudna, čudna poezija kapi.
Iz stigme prošloga izrasta ljiljan,
marijansko znamenje u oknima kiše.
Sličan amfori punoj suza
uranja u srce.
Da ja sam umro i više me nema
na mome grobu tek trubadur piše
u tvojoj kosi tuga vjetra spava
i čudna, čudna poezija kiše.
Dijana Jelčić
|
