dinajina sjećanja

“Sjećam se kako sam jednom trčao za tobom, za tom tvojom košuljom koja je lepršala na vjetru. Jednom sam, prije mnogo godina, pio iz čaše u koju je skliznuo tvoj lik i podrhtvao u njoj.”
“Zašto mi recitiraš Sandberga?”
“Zato jer uvijek čujem tebe u glasu žena koje prolaze pored mene.”
“Ja sam sinoć na terasi u glasu vjetra koji je razgovarao sa zvjezdama prepoznala tebe nasmijanog, tvoju vječno snenu sjenku u meni.”
“Ti me čekaš u pod slojem mahovine i lišća nadohvat hrastovih ruku, spremna kao i uvijek da opet nekud otrčiš da bih slijedio u vjetru tvoju lepršavu košulju.”
“Molim te, govori dalje, govori mi jezikom Sandberga, da uvijek bude jednostavno, ljubav. “
“Danas znam zašto sam trčao da uhvatim tvoju lepršavu košulju, Ona je treperila u ritmu tvoga smjeha i govorila mi jednostavno, ljubav.”

"Što ukoči ljuljanje moga mlina?" pita se pjesnik u "Mrtvim mlinovima". Iz dubokog sna ga je probudila tišina i nepokretnost vode, mrtvilo njegovih osjetila kojima je misleći vraćao dušu.
"Ko srebrena lepeza smrznut je mlaz." piše Šop i budi u sebi Ljubav da bi vrijeme ponovo poteklo. Otvorivši okna sna dozvoljava borovima da čuvaju noć u pustoši i bjelini samoće jer dugo mu dugo nitko neće doć. Pjesma ga budi iz sna i on vidi u snijegu anđeoske stope.
"Tko je to noćas, a da nije svratio, prošao neznano kraj moga mrtvog mlina. Tko je to bio?" Ostale su samo pognute breze i svečana tišina. On vidje svoju dušu bijelu sličnu vezu zavjese koju suton njiše.
"O Bože molim ti se za ljepotu njenog tijela, za miris vječni kojim u rosi tvoje cvijeće diše. Na prstima mojim drhti balzama puna žara. Balzama što ga sakupi roj uskrsnih pčela"
Ne želeći zaboraviti osjećaj dodira pjesnik je trnce, popratnu pojavu kljenuti, nazivao balzamom. Stihovima budi svoje tijelo i moli ga da zasja svježinom gorskih vrela, da odjećom skriveno u šum lana, svojim dubokim osjetilima nijema i slijepa služe njeno tijelo.
"Pokretom nevidljivim si skinuo s mene tijelo i pred tobom je nag zatreperio moj duh."