Vrata sunca...
Pitanja u sebi kriju tajnu početka. Odgovori su nevažni, nema ih.
Vratili smo se u zaton djetinjstva.
Nad nama plavetnilo beskraja,
ispred nas bonaca sunoćja.
Iz geometrije povečerja izranja tiha sjeta.
Dodiruje nas spuštajućim lazurom
i odnosi u izmaštane svjetove,
u rascvjetani perivoj snova.
Omamljuje nas moć mjesečevih mjena.
Osjećanja bujaju, rastaću se plimom,
dodiruju plahost čuvstvene zbilje.
Probdjeli smo noć sjećajući se
davnih svitanja na moru...
Otvaraju se vrata sunca...
Dijana Jelčić
|
