Zajutrilo Sunce na našem prozoru...
Iz kaleža vremena izranja zlatna hostija,
vjetar je oblake rasplinuo u kapi rose.
Svanulo je, travanj odlazi, na vlati
trave šapati praotaca
i miris rađanja.
Tišina, predvremeni muk, odvajanje od sebe,
rasplinuće fizike, urinuće u metafiziku.
Želim se ispisati iz mjesta događanja,
nestati u zaboravu, uroniti u ništa,
u najmanji broj, u nulu.
Vjerujem u srce čovjeka,
ono ljubavlju stvara prostor,
gasi žeđ vremena, hrani bliskost,
ostvaruje prisnost, nastojim istrpjeti,
u tome je smisao, na dverima mjeseca
ruža vidokrug se širi, izaiskrle boje i miirisi,
svjedočanstva neumitnog trajanja carstvu života.
Oćutih bliskost početka, ljubav se širi prostorom,
osjetih dodir, pričinja mi se božja ruka je
posvetila trenutak.
Dijana Jelčić
|
