Pjesnik svjetlosne samoće...
Nikola Šop... 1904. Jajce -1982. Zagreb.
odživio je dvije potpuno različite faze života, tako nam je ostavio u naslijeđe dva opusa svog poetskog svijeta.
Na početku je dotaknut Muzom i energijom s Parnasa lutao djetinjstvom i pisao o jednostavnim svakodnevnim stvarima, bakinim naočalima, mrtvom pijetlu ili o vodopadu koji postaje rijeka vremena koje protiče pored njega.
Na samom početku rata 1941. godine, kada su na zemlju s neba umjesto zvjezdane prašine padale njemačke bombe, on je bježeći od smrti skočio s balkona i teško povrijedio kičmu. Četrdeset dugih godina je, neosjećajući više tijelo, proveo vezan uz postelju. Tada u njegovoj poeziji nastaje zaokret prema novoj, astralnoj fazi.
Nikola Šop u poslijeratnim pjesmama misaono luta beskrajem svojih sjećanja i svoga znanja. Šop je, na žalost, uistinu pisao o onome što je proživljavao.
U njegovoj poeziji doživljavamo fizikalni univerzum i univerzum njegovog uma koji je nadživio tijelo. Teško je prihvatiti gubitak tijela, još teže o tome pisati. To mogu samo oni koji su uistinu pokretnim misaonim slikama održali pokret u svom sjećanju i pomoću njega mogu stvarati svoje poetične prostore.
"Što ukoči ljuljanje moga mlina?" pita se pjesnik u "Mrtvim mlinovima". Iz dubokog sna ga je probudila tišina i nepokretnost vode, mrtvilo njegovih osjetila kojima je misleći vraćao dušu.
"Ko srebrena lepeza smrznut je mlaz." piše Šop i budi u sebi Ljubav da bi vrijeme ponovo poteklo. Otvorivši okna sna dozvoljava borovima da čuvaju noć u pustoši i bjelini samoće jer dugo mu dugo nitko neće doć. Pjesma ga budi iz sna i on vidi u snijegu anđeoske stope.
"Tko je to noćas, a da nije svratio, prošao neznano kraj moga mrtvog mlina. Tko je to bio?" Ostale su samo pognute breze i svečana tišina. On vidje svoju dušu bijelu sličnu vezu zavjese koju suton njiše.
"O Bože molim ti se za ljepotu njenog tijela, za miris vječni kojim u rosi tvoje cvijeće diše. Na prstima mojim drhti balzama puna žara. Balzama što ga sakupi roj uskrsnih pčela"
Ne želeći zaboraviti osjećaj dodira pjesnik je trnce, popratnu pojavu kljenuti, nazivao balzamom. Stihovima budi svoje tijelo i moli ga da zasja svježinom gorskih vrela, da odjećom skriveno u šum lana, svojim dubokim osjetilima nijema i slijepa služe njeno tijelo.
"Pokretom nevidljivim si skinuo s mene tijelo i pred tobom je nag zatreperio moj duh."
Za njega smrt nije ni nepovratna ni tragična. Rub univerzuma nije granica koja lomi svjetlost, nego je svija. To je beskonačnost koja se širi u krug, a naći se na rubu znači povratak sebe sebi.
Tada se, za dušu koja prebiva u malim kućicama svemira, mijenja slava svijeta
Dijana Jelčić
|
