Trajno je tek ono bezimeno što dobija značenje tijekom vremena.
To je spontani čin svjesti, kad osjećanje izrasta iz dnevnih izazova,
doživljaj kontemplacije, pretakanje misli u vizije i slike,
njihovo arhiviranje u škrinji pamćenja.
Oćutih proces neobavezivanja, rasta i dozrijevanja pojavnosti nutrine,
njihovo razvijanje u organsko tkivo, u samospoznaju i osjećajnu osjetilnost.
Skupih poderotine tugaljivih uspomena u izričaj.
Ukoričih nedosanjani san i zakoračih u jedno veliko ništa.
Još uvijek nesvijesna snage podsvjesti, njene neprocjenjive težine na libri psihe
zaustavljah se na postajama obasjanim nedorečenim istinama,
neizrečenim molitvama, neotpjevanim elegijama.
Slijedila sam opsjenara uzaludnih nadanja, osluškivala šum pješanih oluja,
njihovo kovitlanje u mislima.
Shvatih, utihnule su zornice kojima pozdravljah svitanja prve mladosti.
Bila sam tiha, bešćutna silueta sebe same.
A ti?
Dolazio si mi u susret, izronio si iz maglovite budućnosti, iz odsanjanih daljina.
Godinama smo se skrivali jedno od drugoga u tmini željenog zaborava.
Tko se oprosti sa prošlošću taj spoznaje moć sadašnjeg trenutka, šapnuo si.
Dijana Jelčić
Post je objavljen 12.04.2023. u 07:47 sati.