Sudbonosni ljetni suncostaj...
Bio je najdulji dan te godine, pod ponoćnim suncem
Iluzionist se igrao šeširom, izlijetale su bjele ptice,
promatrala sam predstavu tajanstvenih sjena,
divila se spretnosti magije, poželjeh nestati
u prividu…
koliko se života slilo u tajnu ovoga ovdje i ovoga sada?
osluhnuh zov svjetlosti, oćutih oslobađanje energije,
suncostajno jutrenje i zagrljaj sutona i zore…
iluzionist ne odaje tajne umijeća,
iz kaleža keltskog vjerovanja
je vadio sunčani sjaj …
privid se kao mekani veo ovijao oko svijesti
mističan poriv vjerovanja u postojanje dalekog,
još neotrkivenog izvorišta savršenstva Stvoritelja...
Dijana Jelčić
|
