Proljeće i svjetski dan poezije...
Ekvinocij, ravnodnevica, istost dana i noći, porađanje svjetlosti,
Goranova proljeća i uzdizanje stiha u božanske sfere.
Davne šezdesete godine prošlog stoljeća, gimnazijski dani,
profesor hrvatskog je budio u nama ljubav za poeziju, uvodio nas
u carstvo napisanog.
Čitali smo, upijali izričaj onih koji su pisali prije nas, tragali za osobnim.
Igrali se riječima, maštali o dosegnuću Parnasa, pisali pjesme.
Pitali se kako ostvariti geometriju i ritam pjesme, iskušavali se u heksametru.
...Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileja Peleju sina...
Kako ostvariti dugi i kratki slog, kako pronači smisao za arzu i tezu, kako iskukičati homerovsku ljepotu.
Lomili smo jezik izgovarajući napisano, ritam srca se gubio u ritmu strofa. Nismo uspjeli stvoriti herojski stih.
Nismo odustajali. Pročitano treba pamtiti i vrednovati, ali treba se osloboditi utega koji sputavalu slobodan let.
Krenuti u nepoznato je hrabrost, a mi, generacija s početka druge polovine prošlog stoljeća, smo bili hrabri...
Filozofiju melankolije smo preobražavali u mudrost radosti. Rušili smo stara obličja, stvarali nova.
Izranjajuća arhitektura misli je postajala preslika sanja, kao ekvinocij, dvostruka poruka istosti,
istoznačni zov različitosti.
Promovirali smo ljubav jer poezija je ljubav, prisnost bez prisutnosti bilo čega drugog, bez traganja za plavim daljinama.
Shvatili smo, one su tu, u nama, u riječima kojima darujemo smisao, u tišini kojoj darujemo kolorit našeg vremena,
u milostivosti sudbine koja nas je obdarila blizinom, u osmijesima prijatelja, u odgovoru na pitanje
ako sutra nikad ne dođe.
Dijana Jelčić
|
