Dobar znak...
bilo je to 12.8.2008.Ruske trupe su napadale GRUZIJU....tada se sjetih Puškina i njegove pjesme.
Danas isti agresor napada Ukrainu, Sjetih se i Sarajeva i pjesme koju napisah dok je grad bio pod granatama... bilo je to davnih devedesetih godina prošlog stoljeća...
zaboravljam tumaranja bespućima sazrijevanja… zaustavljanja na isušenim izvorima iz kojih su izranjali mrtvo rođeni trenuci… zaobilazim zgarišta ugašenih požara nutrine… uspomena nestajalih s krugovima dima… otpuhanih vjetrovima zaborava… tamo se događalo jedno veliko ništa… izranjali su usahli pupoljci nevjerovanja u san… a život se događao u sferama iznad osjećanja… proticao koritom rijeke nevraćanke ne dodirujući obale na kojima sam čekala čovjeka izmišljenog u sanjarijama… bivstvovala sam u zavjetrini istine… gluha i slijepa tražila staze nepostojeće na dlanu vremena… bila sam upletena u igru prstiju sudbinske ruke…bojala se plime i oseke stvarnosti… sanjala beizmenost pjesnika kojeg, u svitanjima života, sretah na trgu cvijeća… nosila sam sjaj njegovih očiju kao melem na ožiljku pamćenja…
Saznanje da je svjetlost sastavljena od boja, da u njoj nema bijele i crne, već samo toplih i hladnih boja, kojima je moguće izraziti svjetlost i sijenku, moć je slikarstva impresionista.
Kao što se slikar impresionizma koristi obrisima predmeta, tijela i lica i tako nam predstavlja svoju viziju stvarnosti, tako impresionistički psiholog briše granice ljudske osobnosti i rasipa njene spone, proučava česticu po česticu tvari od koje je osobnost sazdana.
Svanulo je tmurno, još uvijek zimsko jutro, suze neba se slijevaju oknima dnevne sobe,
budim onu snažniju mene, rasipamo strune petogodišnjeg tužnog pamćenja...
Dijana Jelčić
|
