Dobro jutro...
U metaforama sna susrećem život tako jednostavan i lijep. Budna se pitam od kakvog tkiva su satkani snovi? Upliću li se strune iluzija u tu ljepotu? Budi me bijela svjetlost i jasna misao o ljepoti dana. Snovi su varka, zabluda, opsjena uma. Ne pristajem, odbacujem misao dolutalu iz prednjeg režnja još usnulog mozga. Emotivni um je uvijek budan. On je noćni stražar nad posteljom, čuvar sna. Vječna vatra na Olimpu snovitosti, neugasiva svjetlost nutrine. On je uzrok što u mojim snovima nema tmine i utvara, nema bezličnih silueta koje progone ljepotu.
Na sceni života se obnavlja ljepota. Miris prve kave, tvoj glas i glazba iz radioprijemnika. Kao i svakog jutra na putu između spavaće sobe i kupaone osluškujem razmaknute konsonance u disonancama još snene svijesti. Ti si tu, to je najtankoćutnija istina mladog dana. Svjetlost bojom vjenčanice uranja u ćula i u prizmi osjećanja sklada rapsodiju čudesnih boja, mojih boja. U tom činu blaženstva se uvijek iznova odlućujem za ljubav.
Dijana Jelčić
|
