dinajina sjećanja

utorak, 28.02.2023.

Samoostvarujuće proročanstvo... Korota utkana u život, bjelina pejsaža i hladnoća u bisagama. Bijah bjegunica, prognanica zbilje, istrgunta iz vremena, u nagosti istine sanjačica bez sna, nedorasla istini, skrivena u koljevci jave, u opustjelom perivoju, u bdijenju nad iluzijom izmišljah tebe. Voljela sam tugu sa znamenjem tebe zamišljenog u bojama noći, u soli mora i sjaju mjesečine Bio si ikona na stjenci hrama sjećanja, Izmaštala sam te kao što djete maštom stvara lica iz bajki… Dijana Jelčić

ponedjeljak, 27.02.2023.

Budim se u snu… Uranjam u beskraj, u carstvo iza zavjese zimskih kiša, starih tuga i slušanih tišina. Vraćam se tamo gdje sam već jednom bila. Dan proživljen bez ljubavi je izgubljen dan, Shakespearova misao potvrđuje moje osjećanje. Osjećam, nisam izgubila dan. Zvjezdanim prahom okrunjeni, tajanstveni, Venera i Mjesec pozivaju na gozbu osjećaja. Budim se u snu, susrećem sebe zalutalu u sjećanjima. Plima uspomena miluje budnost. Osjećam iste djetinje čežnje. Vidim boga sunca kako izranja iz morskih dubima i poziva me na putovanje svijetovima bez tuge, nesreće i straha. Uranjam u akorde mjesečevih mijena, u ocean snova nad kojim zalutale ptice pronalazile svoje jato i tonu u sigurnost postojanja. Povratak je moguć tamo gdje sam već jednom bila, u poetici zbilje. Dijana Jelčić

nedjelja, 26.02.2023.

Pjesme, čuvarice tuge... Njegovo pročelje, meni supjesme čuvariće tuge. Čutam ih i osjećam razloge isplakanih suza, priznajem si počinjene grijehe, cijenm molbe i molitve drugih. Tada više ne živim u pustinji osjećaja, nego u zelenoj oazi, u osunčanom gradu, na Elizejskoj poljani punoj cvjetova ljubavi. Ova sladunjava metafora sretne zbilje me vraća u vrijeme koje nazivam tihim umiranjem. Muk vremena, uskovitlana tišina, premosnica ka događanju, blaženstvo zaborava izgubljeno u latentnoj iskri sjećanja. Smrt se poigravala strunama tvoga života, bojala sam se, pitala se. Kako opisati tminu i strunu šutnje? Vapaj srca u mreži vjetra, zrno zlata na sjenovitoj obali dana, vir straha u dubini noći. Bjelina svitanja pretače horizont u ocean želja, sunce sakriva korijenje noći, pokreće oblake. U krošnji jutrenja romor nebeskog suzvučja, poezije obećanja i disonanci tišine. Dijana Jelčić

subota, 25.02.2023.

Mijenja se slava svijeta... Jelčićevo je pisanje grubo, divlje i razuzdano, i istodobno sasvim ljubavnički nježno. Glavna mu je pokretačka energija, kao i protagonistu ove knjige, snažan, iskonski libido koji dirigira prostorom svijeta i teksta. Naći će se tako na ovim vibrantnim, životne energije punim stranicama lijepa količina čvrste erotike, lutanja, pića, mondenoga života kao i onog s egzistencijalnoga ruba, ali i suptilne ljubavi i specifičnoga odmetničkog morala koji jednadžbu drži na okupu. On je još u bolnici. Jučer sam pročitala moćan odvrt Pere Kvesića, ponovo prolistala knjigu. Oraspoložila me... osjetih kako se mijenja kovitlanje sive tvari... razveselila me... možda će i vas... U suglasju naših šapata putevi ka starim snovima i simboli novog vremena. Tvoji dlanovi pretakaše gaseće sunce u odoru spokoja. Odvajamo se od svakodnevnih spletki, nestajemo u zagrljaju magije drevnih snovida. Budimo se u sjeni veronskog balkona, slavuj priziva tišinu noći, ševa romor svitanja bijele svjetlosti. U suzvučju srca i tišine nestaju mržnje, klevete, osvete… nestaju strahovi... titra fvoj glas... Dijana Jelčić

petak, 24.02.2023.

Žig prohujalog vremena... Žig prohujalog vremena, čuđenje i znatiželja… nespokoj u kojem pronalazim mir… volim se igrati riječima… iako su neka osjećanja neopisiva i neizgovoriva volim se čuditi toj bezimenoj bujici nutrine… često pokušavam prevrednovati ustaljene vrijednosti… važem težinu misli… mjerim kakvoću sanja… određujem količinu osjećaja… kakvoća je vrijednija iako je njena vrijednost često nemjerljiva, a količina se pretače u znakove putanje među polovima nutarnjeg neba… među sazviježđima se vrtlože sjećanja… uspoređujem njihova značenja… neka odbacujem… neproduktivna su… kovitlaju minus i minus i rastaču se u sjene koje nestaju dotaknute svjetlosnim zrakama… volim ovojnice koje svjedoče snagu magneta… iskre energiju… sjedinju minus i plus u protočnost valova i čestica nutrine… čudim se toj ljepoti koja šalje misli u nedohvatne daljine i vraća mi predivne slike nepoznatih krajolika… nedotaknutih istina… kada zaronim u podmorje dodirujem santu leda… otapam zatomljena osjećanja… dozvoljavam im da me vrate u dane tugovanja i duševne boli… Pticama je u mojoj glavi tijesno, kaže danijel dragojević Jedna zvijezda padom dotakne tišinu Tvoje usne dio mene, ruke u klupku zapletoše stvarnost u mrežu snova. Kao ljetna kiša kapaju milovanja nebom je klizi ponoć i miris navlažene svile. On osmjehom obrisa suze s moga obraza i reče mi ja sam tu, budi i ti tu, da ne budem sam. Na barikadama misli žig prohujalog vremena, nestvarno stvaran ritam srca, na bojišnici uma sjene svijesti, u glavi revolucija, najveća revolucija dvadeset i prvog stoljeća će se događati u ljudskoj glavi... rekli su znalci. Dijana Jelčić

četvrtak, 23.02.2023.

Moj nono... Kad promatram porculanske figure koje je moj nono godinama donosio noni na dar pjesma Mary Elizabeth Frye zatitra u mojim mislima Ne plači, ne stoj, nisam tu. Malen taj grob mojem je snu. Sad sam i muk i vjetra dah. I krijes. I snijeg. Svjetla sam prah. I žuti klas i sunca trak. I lišća dažd, jutarnji mrak. Ptica sam let, svod mi je dom. Zvijezda kad sja, ja svijetlim s njom. Ne gledaj grob, već suton plav. Nisam umro. S tobom sam sav. Bio je ratnik svijetlosti, ponašao se ponekad kao voda, proticao nezaustavljiv između prepreka na putu. U tome je bila njegova snaga, bat tuđih nogu ga nije mogao smrskati, niti ga je bodež mogao probosti. Najmoćniji mač na svijetu nije mogao ostaviti ožiljka na njemu. Prilagođavao se mogućem toku rijeke života, ali uvijek stremeći svom cilju, ka oceanu beskraja. Otišao je kao što je živio ostavivši svijetlo vječne ljepote u mom sjećanju i stih koji još uvijek ponavljam: "Život je spleten od tuge i od veselja i pamti, uvik puni smo želja, al' malo se ostvari od tog".... A onda sam odrasla i spoznah da je život spleten od tuge i veselja i svaki puta kada čujem pjesmu sa osmijehom u suznom oku prisjetim se čovjeka od kojeg sam učila što je život i ljubav. Danas se pitam, jesam li bar djelomično ispunila želju koju mi je upisao u spomenar davne 1959 Dijana Jelčić

srijeda, 22.02.2023.

Darovao si mi... Prostor je bio prepun utvara, zidovi išarani sjenama prošlosti, trajanje u tmini uspomene, plov bespućem insomije. Noktima tugovanja klesah pjesme u zidove hrama ljubavi… uzaludnost, ne osjećah sjaj nutarnjeg sunca. U vazi su umirale ruže, znamenje nečemu čega nije bilo. Uzburkalo se vrijeme, sunčana oluja najavljuje zlaćanu kišu, slijevanje epoha u mladi dan. Budim se, čujem riječi izgovorene na početku priče, sunčana zraka uranja u prostor, zaobljuje ga u sklad, u moć trajanja. Oči vide ono što im svjetlost razotkriva, a ona očima ostaje nevidljiva, skriva tajnu svog izvora. Opčinjena pogledom osjetih otvaranje vrata svjetlosti. Nad bezdanom lux in tenebris, boja tišine, govor svjetlosti, svjedočanstvo prve i posljednje istine. Dijana Jelčić...

utorak, 21.02.2023.

Srce proljeća... U srcu titraj žudnje za plavetnilom beskraja, poezija ruža odvaja elegiju prošlosti od rapsodije trenutka, ubija riječi osude, ubija strahove, ubija bol, ostavlja tragove snova u očima. Lahor novog svitanja briše tragove tihog umiranja. Ćutim poljubac s mirisom proljeća, na usnama hostija, sveto tijelo izvađeno iz kaleža, izniklo iz srca biverzuma. U srebru tvoje kose zrno prastarog pepela, vizija prohujale mladosti, ljepote prvih susreta, nježnosti desetljetnih dijaloga. Iza nas ostadoše krhotine boli, u suncu naslutih carsko znamenje. Na žalu vjerovanja zagrljaj pijeska i pjene porađa biser nadanja. Na žrtveniku svitanja sunce gasi vatre noćnim morama, topi snjegove na humcima zimskih tugovanja. Zaboravih zaustaviti sjećanja. Dijana Jelčić

ponedjeljak, 20.02.2023.

Sunce je uvijek tu… Umro je panonski mornar, ostala su balade i njegove misli utkane u naše vrijeme... sjećamo se i razgovaramo "Univerzum je sastavljen od bezbrojno malih univerzuma koji u sebi nose bezbroj još manjih i tako u nedogled." šapnu On "Ušli smo u rascvjetanu sferu vremena gdje kradljivac sna, polumjesecom kiti svoje čelo i suncem obasjava nebesku slavu na safirnoj livadi od zvijezda."odgovorih gledajući prema istočnom nebu. "Tamo se rađa novi san i smjenuje onaj odsanjani." "Slušaj, nečujni koraci noći još uvijek tišinom grle tek usnule oči neba." Dogodilo se u prosincu 2008. Bila je to noć tugovanja. U meni je bjesnila oluja strahova. Promatrala sam nebo i tražila put ka bijelim dvorima u kojima je čovjek mog života bolovao. Mladi je mjesec krenuo na svoju noćnu pustolovinu beskrajem, a Venera je u jednom trenu obasjala tamnu stranu mjeseca i otkrila njegovu tajnovitu igru sa suncem. Pred mojim očima se prosula, rijetko viđena, pepeljasta svijetlost. Šapnuh... Ti si Sunce... Mjesec se kupa u tvojim očima. Postajem mekana trava, volim tragove tvojih koraka, žedna pijem suze neba i ne dam životuda ugasi tebe, veliko Sunce i mene podanicu Mjeseca. Sunce je uvijek tu… Dijana Jelčić

nedjelja, 19.02.2023.

Shadows of the Mind... Riječi koje smo godinama izgovarali su bile mekani dlanovi kojima smo milovali dušu. Te riječi utihnuše u buri strahova koja se uskovitlala u nama. Promijenili smo temu, iako to nismo željeli, morali smo promijenuti temu. Siluete bezličnih vizija su se uvukle u svijest. Bojim se ovih sjena rekoh. Ne boj se, rekao si tiho. Nad pustinjom vremena, u zrncima pijeska, se kriju suze prolivene zbog neke davne tuge. U njima se zrcali srce, zrcali se ljubav, zrcali se neki davni san. Ne želim znati što si bio kad te nije bilo, ne zanima me što ćeš biti kada te ne bude, sada se ne volim sjećati tog teksta. Želim te doživljavati snenim srcem i dušom bez sjete. Želim se osloboditi straha i samosažaljenja, želim u sebi za tebe ostati jaka, nositi Nikin stijeg na bojišnici tvog života. U tvojim očima se zrcalila ljubav. Tihovala sam, nisam se usudila uzaludnim uzdasima trošiti darovano nam vrijeme. Umotah se u tišinu i odsanjah tvoju daljinu na obzoru bdijenja. Tišina srca je postajala sve zamornija, tišina koja me inače smirivala je trajala predugo. Svjesna lucidnog sna vrisnuh, osjetih pobjedu nad sjenama uma. Vidjeh Atropu kako odustaje od trganja tkanice i začuh pjev vila slovinskih. Dijana Jelčić

subota, 18.02.2023.

Ključ snovitih daljina... Dan je nestajao iza otoka, srce se uspinjalo, padalo i usnulo pod zvjezdama nasmiješenog neba. Vidjeh dva usamljenika pod nevidljivom svjetlošću... njega pod svjetlom omamljujuće čežnje, sebe pod ledom zatomljene žudnje. Iz pijeska i pjene izroni školjka... ka nebu poletje bijela svjetlost i gaseći zvijezde porodi mladi dan. Uđi u san, budi utjeha neba, sol na koži i bjelina žala. Dođi u san budi utjeha mora i budi rastvoreno jedro. Odjedrit ćemo na kraj svijeta. Dijana Jelčić

petak, 17.02.2023.

Apoteoza... Zrcalo beskraja… Danilo je. Campo del Fiori se budio mirisima dolazećeg proljeća. Na Levantu se uzdizala zlatna hostija. Crkveni oci su objavljivali praskozorje smaknuća hereze. Sa krinkom na licu dželat je čekao znak da potpali brezovinu. Promatrala sam zadnji zagrljaj noći dana, gledala kako se gase oči neba i otvaraju okna užasnog privida. Tišinu su trgali bubnjevi najavljujući dolazak porote. Masa je zaurlala pozdravljajući ubijanje ljubavi. Heretik je doveden u okovima. Vezaše mu oči da ne gleda plamene jezike koji su gutali njegovo tijelo, ali ne i njegovu dušu. Dijana Jelčić, zbirka Mostovi pod kojima se budim. Tišina odnosi suton, noć uranja u zbilju. Na obzoru oblaci kriju mjesečev dolazak, a spokojstvo beskraja se šulja ulicama opustjelog grada. U obećanju vremena titraj spomena, naše godine utkane u sjaj svijeće. U brazdi sjećanja odživljeni nemiri. Zakletva tihuje na usnama, dok nas smrt ne rastavi, a plamen na oltaru vječnosti piše pjesmu o ljubavi. Bruje strune misaone gitare, glazba pristiže iz prohujalih ljeta, iz doline mladosti, krv se još uvijek slijeva zaliscima želja. Kroz zavjesu kiše nazirem kuću na uglu naše ulice, privid stoljetnog svjećnjaka, jučer pretočeno u trenutak, u iskričave tajne staklenih plamičaka. Koliko je života dogorjelo u njoj? Koliko smrti je preživjela? Koliko ljubavi skriva? Dijana Jelčić

četvrtak, 16.02.2023.

Ćetvrtak... Na granici svijeta osluškivah cvrkut umirućih ptica. Ljepota je umirala pjevajući. Ostajem pod umirućim suncem. Osjećam hladnu krv, misao koja ledi budnost. Podsvijest, poludjela lađa, ledolomac zbilje. Svijest u sužanjstvu ničemu, nečem nevažnom. Podmorje ključa. Lijepa sjećanja blijede. Nesnosno su dugi sati do svitanja. Uskipjela mora krade osmijeh s usana, podivljala zvijer gladna sreće, smijeha i ponosa ždere san. Uzaludnost uma za dosegnućem visina izvan jecaja tužnih uspomena. Na svačemu sunce briše granice, omeđenost horizonta pretače u bezgraničje želje. Danas je četvrtak, moć ponoćnog sunca mi postaje bliska. Dijana Jelčić

srijeda, 15.02.2023.

Zov tišine... Ponekad u snu odlutam izvan panorame pogleda, napustim svijet svrhovitosti, letim, nestajem iza oblaka, iza zvijezda čujem tišinu i vidim misli… iznenada tišina puca, zaglušuje je vrtlog misli odbjeglih iz drevnog Babilona, a onda roj razularenih jezika zbilje… kazna ljudskoj gluposti se nastavlja… na granici između straha i znatiželje se budim… govorila si u snu… sanjala sam bijeg u besprostornost ničega, slijedila zov tišine, susretala misli … Misli?... vidjeh razdirući vrisak iskonskog jezika, narušavanje kreativne komunikacije, nestajanje praznakovlja ljepote… sretna sam što se probudih… Vidjela sam i jednu zalutalu misao… prepoznah je među miliunima titrajućih istina… to je bila tvoja misao… Po čemu si ju prepoznala?... Vidjeh nekropolu stećaka i nekromanta, tišinom je prizivao uskrsnuće ljepote. Misao je bila ljubav? Da, vizija davno viđenog stećka... vidjeh tišinu, osjetih kako zagrljaj vjerovanja i mudrosti daruje kamenu dušu... 1986 e godine vidjeh i naučih slušati tišinu...čujem je još uvijek... Dijana Jelčić

utorak, 14.02.2023.

Obrana ljubavi... Ljubav u suzvučjima bijesa i plača traži riječi. U izvanjezičnom prostoru, u vrisku tlapnje činjenice bez pokrića. Jednočlana porota odlučuje. Punoća praznine guši uzdahe, zrak je nerazumljiv. Uzaludno je poricanje grijeha, uzaludno je opijelo nečemu čega nema. Tišina, jedina obrana, šutnja braniteljica. Neizgovorene riječi, provlačenje kroz tjeskobu patnje, do prastare čistoće. Muk, prizor stare priče i bljesak uspomene. Dvoboj bezdana i srca i pogled u kojem vjekuje istina. Vjerovali smo, obranili smo je. Dijana Jelčić,

ponedjeljak, 13.02.2023.

U mislima... Dugo u noć smo čitali pjesme, s njima utonusmo u san. Doživjeh pobratimstvo lirike i života. Između nekad i sad vrijeme rasta, izrastanja, stasanja, more trajanja, utiha oceana, život. Mislim, misao kovitla viziju obrisa, tu si u mislima. I kada šutimo razgovaramo. Motrim ga da bih bila motrena. On me gleda žudeći za pogledom. Ispisujemo se jezikom misli da bi bili ispisani znakovljem osječanja osjećaja. U bravurama njegova izričaja susretoh snovitost na obroncima zbilje, djeliće života iz kojih se naučih uspinjati do vrhunca emocionalnih doživljaja. Naučih da cilj nije dosegnuće 15 minuta vorholovske slave, nego pronalaženje puta ka dostizanju sklada između sebe i svojih žudnji. Upleli smo misli i osjećanja do nerazmrsivosti naših raznolikosti, do zbilje išarane koloritom suprotnosti. . Dijana Jelčić

nedjelja, 12.02.2023.

Žrvanj vremena... Kao posljednji pozdrav pred odlazak u bijele dvore zapisao je Govoriti nisam mogla, nisam ga mogla pitati iako je njegov šapat cijelo vrijeme dodirivao moja osjećanja. Promatrala sam život kroz magloviti oblak straha, sve je bilo prolazno, sve je bilo veliki besmisleni prostor sa Hopperovih slika, bez okusa, mirisa i zvuka. Život je proticao izvan mene, nestvaran, poput nijemog fima, kao u snu. Sve je bilo nestvarno, nisam bila u stanju osjetiti ljepotu. Od koraka bez tragova u mraku sam pravila putokaze ka hramu i na žrtveniku održavah plamen svijeće života. S neba je kapala tišina. Šutjeli smo bolom da ne prokrvarimo tugom. Uranjah u oluju srca, među krhotine boli. U zrcalima svijesti vidjeh sve moje i njegove prijašnje živote. Bila je to najdulja zima u mom životu... Petnaest godina kasnije osjećam moć žrvnja vremena. Ti sutra odlaziš u bijele dvore, Nešto se ponovo ugnjezdilo u tvojoj utrobi. Rekoše mi, dobročudno je, ali mora van. Dijana Jelčić

subota, 11.02.2023.

Čekanje... Darovao mi je pjesmu... Bogatija osjećanjem osjećaja, oćutih moć gorućih tulipana, na horizontu svijesti snagu ljubavi, njeno tkivo u snovima. Oluja ruža, pjesme davno skupljene u pitanje... odakle dolazi ljepota? odgovorih stihom Čekanje je ružna riječ, govorio si. Zar vječno čekanje na neki bolji trenutak nije gubljenje vremena ili tek mjera najskupocijenijem što posjedujemo? Da, čekanje je ružna riječ, a mi u strepnji isčekujemo kraj čekanja. Kazujemo pjesme, izgovaramo na tisuće riječi utkanih u jednu jedinu... Dijana Jelčić

petak, 10.02.2023.

Zov svitanja... Prebiruć po strunama nebeske lire ljubav je održala svoje neizgovoreno obećanje. Nečujno sjedinila suprotnosti, na obzoru svijesti je zaiskrila ljepota njenog bića u tajnovitom kodu naših genoma. Oplemenio si vrijeme, lazur slijevao u san skupljao zvjezdani prah, kitio mi kosu. Venera se smiješila. Ruke sijača zvijezda prebiru po nebeskoj harfi tiho da nam ne ukradu san, da čujrmo cvrkut ptica, da osjetimo miris tek probuđenog cvijeća, da umjesto usnulih trava mimoze budu tepih sa kojeg ćemo pozdravljati Danicu... Dok bijela svjetlost skida noći odoru od lazura čujem zov svitanja. Dijana Jelčić ...

četvrtak, 09.02.2023.

Možemo li...? Promatram jedno veliko ništa, usahli cvijet na obzoru vječnosti, u maglovitom jutrenju tek načetog dana urlik ranjene zemlje, ples sjena na razrušenom zidu, zgaženo vjerovanje i prestrašena lica otrgnuta iz tople postelje. Osjetih želju za lutanjem svijetom plahe svjetlosti, za uranjanjem u imaginaciju metafore plamena voštanice. Iskri Svedenborgova vizija, ukazanje Krista na zaslonu svijesti, nečujni dijalog s anđelima, očaravajuća tišina suštine našeg svijeta. U baršunu sna lucidnost bdijenja razotkriva misteriju podsvjesti. Iluzionista skriva tajnu, iza suhozida sna tvojim osmijehom, zaluđuje snenost. Na pejsažu mladog dana sjaj Danice, svjedočanstvo Venerine putanje, poveznice sutona i svitanja, dokaz vjekovanja ljubavi. vrijeme je ljubav. zatvorila sam vrijeme u srce, vjerujem u njegovu moć, nadam se i pitam... s vremenom u srcu uranjam u srce vremena... osjećam... možemo!!! Dijana Jelčić

srijeda, 08.02.2023.

Gundulićev san... Seoba ptica, metafora odlaska i povratka na obronke praskozorja, Venerino bdijenje i smjena straže na kapijama postanka… Dan, jedan okretaj oko žiže plamena, sjajem Danice objava zore, zenit, na Gundulićevoj pjaci lepet krila golubova, na pučini pod Lovrijencom, ogled sutona. U Bokaru, čovjek s mjesecom u očima i žena sa suncem u kosi, lazur noći i bjelina dana, svjedočanstvo umiranja i rađanja ljepote, tijek krvotoka svemira, četiri godišnja doba i četiri strane svijeta utkane u purpur sutona i carpaccio jutrenja. Pod stijegom slobode drevna republika. Dijana Jelčić

utorak, 07.02.2023.

Svetost ljudskosti... U glavi mi je panoptikum želja, kao u muzeju voštanih figura cijeli se svijet sakrio u orahovu ljusku dok Rimbaud- ova pijana lađa jedri pučinom velikog oceana sna. Čujem jauk vječito progonjenog ljudskog rebra i olujno tužno zvono dok nad morem svjetle tri sunca, čudna trodimenzionalnost čovjekove sudbine, ljudska nemogućnost uzdizanja ka beskraju svemira. Puca orahova ljuska, ruše se gradovi, tutnjava se širi panoramom vremena, pod ruševinama umiru ljudi. Ljubav zgusnuta u ništa postaje svijesna svoje tragične ekliptike. pričinja mi se u titrajima superstruna čujem jecaje umirućih i Tinov stih Vjerujem u de javu, prepoznajem nas u slikama oslikanim na zidovima pečina, naslućujem nas u ikonama na zidovima svetišta. Svetost ljudskosti nije umirala smrću konaćnosti, ona je utkana u metafiziku vječnosti. Dijana Jelčić

ponedjeljak, 06.02.2023.

Malo fotonostalgije... Zidna ura otkucava vrijeme, mirno nedjeljno predvečerje... bude se sjećanja... Djetinjstvo, nedjeljne večeri su u našoj kući bili sretni trenutci zajedništva, obavijeni tatinim prebiranjem po pijanu, majčinim osmjehom, noninim slatkim delicijama i nonićevim tajnovitim pričama... U našoj dnevnoj sobi biedermeier komoda, ostatak prohujalog vremena... Otvaram ladice, u jednoj bijeli stolnjaci i salviete, u drugoj porcelanska žardinjera... kristalna secesijska zdjela za kolače, na njoj kristalna zdjela na srebrenom pladnju... nonina kutija za nakit s plešućom balerinom, nonićev slon za burmut, nonin servis za objede... davno fotografirah te djeliće koji nisu za svakodnevnu upotrebu. ipak još su tu, čuvam ih... Dijana Jelčić

nedjelja, 05.02.2023.

Iz arhive... Prihvatiti život onakav kakav je, život pun uspona i padova, voljeti zalaske sunca i kišu i oblačno nebo i vjetar koji donosi suze, razumjeti sve nepravde koje možda nisu nepravde, znači živjeti, znači znati živjeti. Tek onda ostaje puno trenutaka, između trenutačnih tuga, trenutaka ljepote koja nas uvijek iznova uzdižu iznad rezignacije i životarenja, ublažuju strahove, brišu suze, poklanjaju osmijehe. Nikada ne smijemo prihvatiti bonacu i neki nepostojeći horizont jer tada smo zaboravili živjeti. Mi moramo vjerovati u svoju snagu koja je ponekad skrivena u mladalačkim snovima, a nekada spava u tuzi zbog izgubljenog vremena. Ne smijemo plakati nad prošlošću i uvelim ružama, mi moramo znati voljeti, voljeti do iznemoglosti da iznemoglost nikada ne dođe. Dođi, pripitomi me, ti koja si pomirila nebo i zemlju, ti strasti nebeskih muza, kaosu vremena i ljepoto mog davnog sna. Otvaram kapije svijesti i ne dozvoljavam joj da postaje tamničar slobodi, da jeca nad ranjenim suncem mladosti. Promjeni obrazac, zaustavi jecaje za suncem mladosti, razotkrij mit koji žene prati tisućljećima, stani pred svoje unutarnje zrcalo i pomiri se sa činjenicom da je vrijeme cvjetanja završilo, ali nemoj pristajati na tromo vrijeme čekanja kraja bez uzbuđenja, bez žudnje, bez čuđenja i znatiželje. Ljubav, boginja sretnog trenutka, vučica koja bdije nad našom ženskosti, je majka i žena u svakoj ženi. Mi smo kćeri Ljubavi i nosimo u sebi Afroditine gene. Mi smo "osuđene" da budemo i ostanemo boginje trenutka u kojem ljubav postaje kruna življenom životu. Osjetimo Jerihonsku ružu u dubini duše, taj čudesni splet sreće, znanja i vjerovanja. Izađimo svijesne sebe i svojih godina pod koplja dnevne svjetlosti, zagrlimo sunčani trag koji će nas uzdignuti na tron koji nam je Magna mater ostavila u naslijeđe, budimo i ostanimo znatiželjene, željne spoznaje, pune čuđenja, budimo ono što jesmo žene sa spletom godina u sebi, sa cvijetom uskrsnuća koji se ugnjezdio nevidljiv, ali postojan, u našim srcima koja nikada ne stare. Dijana Jelčić

subota, 04.02.2023.

Opsjena... Bio je to tvoj oproštaj od glumišta. Gledala sam te na sceni, susretala u odorama stoljetnih previranja, bio si pastir, mistik, filozof, antropolog, glumac, pjesnik. Skrivena u skutima poezije kiša preživjeh oluju ruža i na zaostalim laticama, u kapima rose, oćutih snagu tvoga pogleda. U tvojim očima gledah vjenčanje Helija i Selene, doživjeh istinu upisanu na tabuli smaragdini. Odživjeli smo svatko svoju Odiseju, odsanjali homerovsko lutanje i dozvolili sadašnjem vremenu da traje i tužnim i sretnim danima. Zapjenušao je ponovo ocean snova... u uskovitlanosti osjećanja osjetih zagrljaj pjeska i pjene... vidjeh iscrtanu sliku Venerina rođenja i bijelu pticu na horizontu vjerovanja... mirno je sletila na dlan jutrenja... njeno paperije je donijelo toplinu u ovo hladno zimsko jutro... u sjaju njenih očiju naslutih kraj potonuća u žalopojkama nutrine... Sjećam se... Čitali smo tvoje i moje pjesme. Poezija drevnih oceana nama je darivala snove, zvijezde su svojim padom dodirivale tišinu, na srebrenom sagu mjesečine zaplesasmo naš prvi tango. Tankoćutnošću usana si moje bodljike pretvorio u mekane dlanove, u mom kaosu savio gnijezdo sreće, otvorio vrata blagosti. . Dijana Jelčić

petak, 03.02.2023.

Novo svitanje... Drama je izmišljena konotacija postojanja, ne postojeća zabluda u Aristotelovoj poetici, kasnije smišljen pucanj spoznaje koji ubija veselost i radost, prasak podsvjesti, koji ispisuje sinopsis u kojem postajemo zatočenici podsvijesti i tragači za izgubljenim osmijehom sa lica tvoga clowna… Osluškujem smijeh lude u sebi, dašak istine o porijeklu vode postade bujica u oluji vremena u kojem je sve osim Kairosa prolazno. Svaki pravi osjećaj ima svog Kairosa, svoj trenutak. To je trenutak u tijeku vremena, on dijeli vrijeme, poklanja mu ritam, stvara harmoniju, ujedinjenje suprotnosti. Siluete, izmišljaji oživjeli u prelamanju svjetlosnih zraka kroz prizmu oka promatrača. Svitanje ljepote na obzoru svjesti, konture nečeg nedosanjanog, proporcije privida, poliperspektivnost ljudske nutrine kao kanoni harmonije uobličeni u anatomiju željene istine. Uzvišena milina koju s vremena na vrijeme razbije tutanj iz razvalina podsvijesti, spas od potonuća u bezglasju imaginacije koja nije život… S osmijehom u suznom oku spoznajemo, prolaznost vremena je okrutna istina. Nada ostaje zadnje, dugo ne umirujuće stanje. Dotaknuh pramen kose na čelu privida. dogodilo se novo svitanje na obzoru svjesti, zaiskrila naša radost i osmijeh u tvom oku. Dijana Jelčić

četvrtak, 02.02.2023.

O smijehu zvijezda... Antoine de Saint-Exupéry nas podsjeća koliko je važno zadržati dijete u sebi i ne zakopati svoje snove i talente iz djetinjstva u zemlju. Razumijem govor sanjara koji u koroti za umrlim zvjezdama razbija tminu i osvjetljava trenutak uvijek novog, a starog osjećaja. U tvojim očima ptice, sloboda iza zjenica, let kroz kugove, ka zvijezdi koja se smije. Vratio se dječak s prašnjavog perona očiju boje zenita jednog davnog ljeta . Razumijem govor njegovog irisa kazuje moć smijeha zvijezda. Dijana Jelčić

srijeda, 01.02.2023.

Njegov osmijeh... Gledala sam ga na sceni. Slušala njegov glas obilježen znakovljem razbuktale sudbine. Bilo je kao u noćima punog mjeseca, opijalo me njegovo sebstvo, snaga njegova pogleda odlutalog u dramu ostarjelog sanjara, u Minettiev život ispisan raspuknućem iluzije… Čarolija svetkovine izgovorene riječi. Čudesnost izdaje pisca koji ne može, ne zna nositi osjetljivu kožu glumca, zanositost odmaka od stvarnosti i otisnuće na pučinu oceana snova. Prsnuće boli odjeveno tišinom nutrine, prekriveno vanjskim mirom iza kojega se kriju nutarnji nemiri. Jedan sićušni djelić našeg života se odgravao na sceni. Pljesak publike me vratio u stvarnost. Koliko je velika zaliha čuda koja se kriju u škrinji sudbine? Neizreciva blizina pokore i strasti, zvuci prošlosti i tišina trenutka, začudan redoslijed snovitog vremena i zbilje. Susret sa beskrajem topline. Led se rastopio. Promatrah tragove patnje u osmijehu sreće. Naklon dubine i aplauz kao molitva zahvale nad uskrsnućem. Svejedno je gdje smo, biverzum je u nama. Bezriječjem čeznutljivih pogleda vjekujemo u hramu slobode, na žrtveniku ljubavi plamti svjedočanstvo njene bezuvjetne darežljivosti... U dolini zelene rijeke naučih slušati tišinu, medju stećcima šapat kamenih spvača. U kamenjaru njegove mladosti otključah srce i vidjeh nas uklesane u kamenu vremena... Dijana Jelčić