Pjesme, čuvarice tuge...
Njegovo pročelje, meni supjesme čuvariće tuge. Čutam ih i osjećam razloge isplakanih suza, priznajem si počinjene grijehe, cijenm molbe i molitve drugih. Tada više ne živim u pustinji osjećaja, nego u zelenoj oazi, u osunčanom gradu, na Elizejskoj poljani punoj cvjetova ljubavi. Ova sladunjava metafora sretne zbilje me vraća u vrijeme koje nazivam tihim umiranjem.
Muk vremena, uskovitlana tišina, premosnica ka događanju,
blaženstvo zaborava izgubljeno u latentnoj iskri sjećanja.
Smrt se poigravala strunama tvoga života,
bojala sam se, pitala se.
Kako opisati tminu i strunu šutnje?
Vapaj srca u mreži vjetra,
zrno zlata na sjenovitoj obali dana,
vir straha u dubini noći.
Bjelina svitanja pretače horizont
u ocean želja,
sunce sakriva korijenje noći,
pokreće oblake.
U krošnji jutrenja romor
nebeskog suzvučja,
poezije obećanja
i disonanci
tišine.
Dijana Jelčić
|
