Shadows of the Mind...
Riječi koje smo godinama izgovarali su bile mekani dlanovi kojima smo milovali dušu. Te riječi utihnuše u buri strahova koja se uskovitlala u nama.
Promijenili smo temu, iako to nismo željeli, morali smo promijenuti temu. Siluete bezličnih vizija su se uvukle u svijest.
Bojim se ovih sjena rekoh. Ne boj se, rekao si tiho.
Nad pustinjom vremena, u zrncima pijeska, se kriju suze prolivene zbog neke davne tuge. U njima se zrcali srce, zrcali se ljubav, zrcali se neki davni san. Ne želim znati što si bio kad te nije bilo, ne zanima me što ćeš biti kada te ne bude, sada se ne volim sjećati tog teksta. Želim te doživljavati snenim srcem i dušom bez sjete. Želim se osloboditi straha i samosažaljenja, želim u sebi za tebe ostati jaka, nositi Nikin stijeg na bojišnici tvog života.
U tvojim očima se zrcalila ljubav.
Tihovala sam, nisam se usudila uzaludnim uzdasima trošiti darovano nam vrijeme. Umotah se u tišinu i odsanjah tvoju daljinu na obzoru bdijenja.
Tišina srca je postajala sve zamornija, tišina koja me inače smirivala je trajala predugo. Svjesna lucidnog sna vrisnuh, osjetih pobjedu nad sjenama uma. Vidjeh Atropu kako odustaje od trganja tkanice i začuh pjev vila slovinskih.
Dijana Jelčić
|
