Budim se u snu…
Uranjam u beskraj, u carstvo iza zavjese zimskih kiša, starih tuga i slušanih tišina. Vraćam se tamo gdje sam već jednom bila.
Dan proživljen bez ljubavi je izgubljen dan, Shakespearova misao potvrđuje moje osjećanje. Osjećam, nisam izgubila dan.
Zvjezdanim prahom okrunjeni, tajanstveni, Venera i Mjesec pozivaju na gozbu osjećaja.
Budim se u snu, susrećem sebe zalutalu u sjećanjima. Plima uspomena miluje budnost. Osjećam iste djetinje čežnje. Vidim boga sunca kako izranja iz morskih dubima i poziva me na putovanje svijetovima bez tuge, nesreće i straha. Uranjam u akorde mjesečevih mijena, u ocean snova nad kojim zalutale ptice pronalazile svoje jato i tonu u sigurnost postojanja.
Povratak je moguć tamo gdje sam već jednom bila, u poetici zbilje.
Dijana Jelčić
|
