Srce proljeća...
U srcu titraj žudnje za plavetnilom beskraja,
poezija ruža odvaja elegiju prošlosti
od rapsodije trenutka,
ubija riječi osude,
ubija strahove,
ubija bol,
ostavlja tragove snova u očima.
Lahor novog svitanja briše tragove tihog umiranja.
Ćutim poljubac s mirisom proljeća, na usnama hostija,
sveto tijelo izvađeno iz kaleža, izniklo iz srca biverzuma.
U srebru tvoje kose zrno prastarog pepela, vizija prohujale
mladosti, ljepote prvih susreta, nježnosti desetljetnih dijaloga.
Iza nas ostadoše krhotine boli, u suncu naslutih carsko znamenje.
Na žalu vjerovanja zagrljaj pijeska i pjene porađa biser nadanja.
Na žrtveniku svitanja sunce gasi vatre noćnim morama,
topi snjegove na humcima zimskih tugovanja.
Zaboravih zaustaviti sjećanja.
Dijana Jelčić
|