Žrvanj vremena...
Kao posljednji pozdrav pred odlazak u bijele dvore zapisao je
Govoriti nisam mogla, nisam ga mogla pitati iako je njegov šapat cijelo vrijeme dodirivao moja osjećanja. Promatrala sam život kroz magloviti oblak straha, sve je bilo prolazno, sve je bilo veliki besmisleni prostor sa Hopperovih slika, bez okusa, mirisa i zvuka. Život je proticao izvan mene, nestvaran, poput nijemog fima, kao u snu. Sve je bilo nestvarno, nisam bila u stanju osjetiti ljepotu. Od koraka bez tragova u mraku sam pravila putokaze ka hramu i na žrtveniku održavah plamen svijeće života. S neba je kapala tišina. Šutjeli smo bolom da ne prokrvarimo tugom. Uranjah u oluju srca, među krhotine boli. U zrcalima svijesti vidjeh sve moje i njegove prijašnje živote.
Bila je to najdulja zima u mom životu...
Petnaest godina kasnije osjećam moć žrvnja vremena. Ti sutra odlaziš u bijele dvore, Nešto se ponovo ugnjezdilo u tvojoj utrobi. Rekoše mi, dobročudno je, ali mora van.
Dijana Jelčić
|
