dinajina sjećanja

utorak, 31.01.2023.

Z i D ljubavi...








Bio si leptir u sivoj tvari, onaj tajanstveni pokretač uragana u svijesti. Nisam znala da si to ti, a susretala sam te u svitanjima na trgu cvijeća. Često smo zajedno sjedili u teatarskom kafiću, smijali se istim šalama, ispijali isto piće, divili se istim predstavama. Bio si djelić svijeta u kojem odrastah, bio si budući glumac sa glasom buntovnika.







Živio si u zemlji iz koje pisma nisu stizala, živio si bez adrese na koju sam ti mogla poslati poruku sa uspomenom na jedno davno ljeto i zenit koji se zauvijek ozrcalio u mom pamćenju. Bio si bezimeni pjesnik iz vremena studentskih nemira, poezijom si obilježio naše davno proljeće.
Tvoje oči, dva sjajna jantara nosih oslikane u moždanim karatama. Oživljavale su u snovima. Konture lica nisam prepoznavala, ali znala sam tko si. Bio si dječak očiju boje snova.








Prepoznah te u vlaku prema jugu. Pogledom si mi odao tajnu tvog postojanja u pamćenju.
Voda dolazi iz zemlje, rečenica koja je godinama titrala u sluhu, je postala šifra kojom si otvorio vrata mojih osjećanja. Pričao si mi o vinu koje zalijevano znojem dobrih ljudi, dozrijeva na kamenu. Kušah taj nektar, omamljujući okus osjećam još uvijek. Rastali smo se ne govoreći imena. Izgledalo je kao da poznajemo vječno.

Na jutru poezije, u katakombama Gornjeg grada, si prestao biti bezimeni pjesnik. Govorio si poeziju vode, tarantelu za jednog clowna, odnesite me braćo i ostavite daleko, a ja ću vam za uzvrat pjevati o sreći. Skinuo si ljubav sa neba i krstio ono bezimeno u meni.

Dogodio se život.




Dijana Jelčić

- 09:09 - Komentari (11) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 30.01.2023.

Začarani krug...







Zaustavljam se na zvukozidu, osluškujem… čujem božansku tišinu…
Oživljavanjem mitskih metafora, njihovim utjelovljenjem
u traganje za zlatnim runom, za svetim Gralom,
za izvorištem ljubavi pokušavam
ozvučiti nutarnju tišinu…





Došao je, izronjen iz vrulje krševitog pejsaža,
iz iskonske snage sunčanog podneblja,
zaustavio se na obali moga mraka i
naučio me slušati zov tišine.
Kao eremit vječnost iz orahove ljuske je
vadio trenutke i stvarao vrijeme.
Preo tajanstvenu nit, kukičao
pjesmu oko moga sluha,
omatao je do srca.

Probudio je u meni želju za promjenama,
apelirao na demokraciju misli, na uranjanje u
onaj dio koji osjećanjima daruje slobodu izraza,
u dimenziju svijesti koja životu s njim daruje smisao.

Svitanje me obgrlilo njegovim dahom, trojstvo jutrenja,
sakrament na dverima života. Bez kraja i početka,
iz utrobe svemira je izronio začetak skladne
zadanosti, začarani krug pripadanja.



- 07:37 - Komentari (11) - Isprintaj - #

subota, 28.01.2023.

Smisao i vrijednosti...






Šutio si. U tvojim očima ozrcaljena idila sunoćavanja … odlutao u ravnicu pogleda vjetar vrtloži tišinu... ispisuje istinu na oknima duše… u prizmi vremena noć punog Mjeseca.. u nedogledu lazurnog beskraja jecaj samotnjaka trga tišinu…





To je istina protv koje se moramo boriti... šapnuo si...
Hesse je pokušao osvijestiti razliku između
svakodnevice i noćnih lutanja ka
nutarnjem, čarobnom tetatru
u kojem oživljavamo privide… šapnuh sjećajući se knjige.

Ljubav ne postoji samo da nas usreći, postoji i zato da
pokaže koliko možemo izdržati.

Volim odlučnost tvojih stavova, bez ograničenja takozvane sigurnosti…

Sigurnost je laž, a sudjelovanje u ljudskosti je naša narazdvojivost
od promjena u nutrini, u moći spoznaje pravih vrijednosti,
naš otpor prema ludilu svjetskih moćnika koje polako
iznutra ubija svijet...

I najnesretniji život ima svoje sunčane sate, pod pjeskom i kamenjem,
svoje sitne cvjetiće sreće, kaže Hesse.
Razorni potresi, pandemija, umiranje dragih... nad krhotinama zbilje
ozrcaljena ljubav, to univerzalno ljepilo što drži ljudska srca na okupu.

Zadnjih par tjedana osjećam moć tog ljepila.
Što više ljubimo i darujemo se,
to više naš život zadobiva
smisao i vrijednost...





Dijana Jelčić

- 08:08 - Komentari (11) - Isprintaj - #

petak, 27.01.2023.

Neobjašnjivost...





Utjeha se javlja kada u ljubičastim sutonima začujem jecaje one davne mene, njenu žudnju za baršunastim lazurom neba
po kojem je lutala u noćima punog Mjeseca. Još uvijek u purpurnim svitanjima čujem njen šapat kojim se oprašta
od noćnih pustolovina, tada je tješim obećanjem…
U jednom, danas nedohvatnom, sutonu ću se ponovo otisnuti ka beskraju plavih daljina i vratiti nedosanjanim snovima.






S ove strane privida se, pod lampom, događa igrokaz sjena. Zlaćani sjaj, sunce u srži ljepote, poveznica snovida i vida.
U konturama savršenstva titra duša vječnosti, oživljava bespolnost u privid trajanja. Anđeoska prisutnost u zbilji,
vječna straža na dverima trenutka, neugasivi sjaj sunca na vratima vremena.
Prisjećam se Joyceovog Finenegans bdijenja, idealne nesanice u kojoj su nerazumljivosti nevažne.
Osjećam komplementarnu narav suprotnosti, zagrljaj vjerovanja i znanja, metafizike i fizike.
Naslućujem umreženost igre riječi i aluzija, uranjam u intimu nutarnje kozmogonije.
Anđeo s mačem reže gordijski čvor neizračunjivosti djelovanja u mikrosvijetu,
u titrajima sive tvari u misaonom režnju i carstvu osjećanja osjećaja.
Nerazumljivost je nevažna, neizračunjivost nebitna.





Dijana Jelčić
.

- 08:28 - Komentari (15) - Isprintaj - #

četvrtak, 26.01.2023.

Vrijeme sna...





Opet su odgodili zahvat, moram primiti još željeza. tvoj glas smiruje moj bjes... tihujem tvoje ime...
bezglasje se okusom smrvljenog maka širi ustima, opija me, naslućujem titraje sna koji se
iz dnevnih daljina vraća i zatvara krug života u krug ljubavi... fotografija sa početka sna

osjećajući sebe osjećam tebe... govorim kao i onda.
da ljubavi, osjećajući sebe osjećam tebe... odgovaraš.






U miru budne snovitosti se rađa kreativni nemir. Obuzima me, prožima neopisiva želja za daljinama.
Tada nestajem, gubim se u maštarijama. Lutam beskrajem neobuzdanih žudnji. Napuštam zbilju,
odiljam se u sjećanja uzburkanog uma.
Pišem.
Slušam tišinu, vidim je. Prepuna je ikona oslikanih u konturama svijesti.
Osjećam igru osjetila. Bez poticaja se gomilaju osjetna iskustva.
U tom lijepom kaosu senzoričko se stanićje umrežava,
stvaraju se nove premosnice.





Otok svjetlosti, ljepota koljevke parfema blješti na zaslonu sna.
Koračamo poljem tek procvalih bijelih cvijetova. Ćutim kovitlanje osjećaja.
Jasmin u cvatu, postelja prepuna tvojih dodira. Redaju se slike. Sjećanje vremena,
ljepota ubrizgana u pamćenje.





Vrijeme sna titra u kinoteci pamćenja, blaži ovo vrijeme čekanja.

Dijana Jelčić

- 08:18 - Komentari (12) - Isprintaj - #

srijeda, 25.01.2023.

Škrinja uspomena...





Na Hesiodovim vratima pakla je čudesna rijeka,
tisućama godina, prosipala pijesak i odvajala
grad od beskraja svjetskih oceana, ali u
isto vrijeme je svojim rukama grlila
nesretne sudbine duša koje su u
njemu tražile izvor snova.
U najskrivenijem kutu Mrtvih voda
san koji se može vidjeti samo
u sjaju iluzije, san koji me
uveo u ostvarenje
snoviđenja.






U snu vidjeh tvoje oči, u tvom pogledu agoniju događanja.
Probudih se u suzama, otvorih škrinju uspomena,
pročitah ti moje prvo pismo napisano tebi...





Nasmiješio si se, u tvojim očima život.


Dijana Jelčić

- 11:11 - Komentari (13) - Isprintaj - #

utorak, 24.01.2023.

Bezglasje molitve...





Nad gradom oblaci, naleti vjetra i kiše. Privid ljepote izranja iz vjerovanja. Čuda se događaju, pitanja su nepotrebna. Odgovora nema. Promatram nebo, prelamanje jutra u podne. Iluzija uskrsla iz priče. Celestinsko ukazanje izronjeno iz podsvjesti, oslikano na obzoru vida.

Između rađanja i umiranja je slabašna nit kojom se sidrimo u zbilji,
kap rose na zrncu pješčanog sata u kojoj se ogleda grijeh,
oprost, pokora, korizma, katarza i uskrsnuće.
Lijepo je razbijati kukuljicu, oslobađati
leptire spoznaje i gledati kako tkaju
svilenkastu mrežu snovitosti.

Prepuštamo se tonovima praskozorja i mirisu skuhane kave.
Budni snivamo bezgraničje, sunčani grad, otok slobode,
san se slijeva u život, u budnost koja nas hrabri
prisutnošću u ovom djeliću vremena.

U čudoriječju vjetra i kriku ptica čujem bezglasje molitve
izgovorene na vratima vremena. U našim dijalozima
ćutim moć poezije. Oslobađa me od stege zbilje.
Prošlost i budućnost, dvije nedodirljivosti
se susreću ovdje u ovome sada.

Na granici između jučer i sutra
naši razgovori, bezglasje
molitve i san.





Dijana Jelčić

- 08:28 - Komentari (18) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 23.01.2023.

Nezaustavljivost misli...







Na zaslon budnosti izranja slika početka našeg vremena. Osjećam protok trenutaka,
nezaustavljivost misli i nepostojanost točke prividnog mira. Nemilosrdnost uma me
prizemljuje u ovo ovdje i ovo sada.
Danas se Proustovski pitam do koga mi je više stalo do tebe ili do života?
Mogu li se u ovom trenu zamisliti bez tebe?
Mogu li te prestati voljeti?
Ne mogu!
To ne bih više bila ja, nego netko drugi.
Ljubav bi osjećala drugačije.
Suptilnije? Snažnije?
Ne znam, to ne bi bila moja ljubav, bila bi tek ljubav.
Kada razmišljam o blagosti neumitne smrti
ne bojim se umiranja tijela, bojim se
u smrti ću te zaboraviti.

Misaono živim umiranje,
u kratkoj smrti te grlim,
ne dozvoljavam joj
da ti oduzme lice,
uguši tvoj glas
i miris tijela.

Osjećam i u smrti sam nedjeljiva od tebe.






Dijana Jelčić

- 08:18 - Komentari (15) - Isprintaj - #

nedjelja, 22.01.2023.

Nesanica...






Osluškivah tišinu života u sivilu svijeta
pružih ruke ka skrivenom suncu i
na obali tmine, iz kaosa sna
izroni pogled razbijajući
sjetu subotnjeg
podneva.





Noćas se u nesanici rađala
neka nova istina. Vidjeh
sunce u tvojim očima,
zrcaljenje istine.






Dijana Jelčić

- 09:29 - Komentari (13) - Isprintaj - #

subota, 21.01.2023.

Dan zagrljaja i Mecin rođendan...





Osjećam višestrukost postojanja,
umnožavanje razina ljubavne čežnje
i artificijelnost fikcije i stvarnosti.

U vrtlogu anthosa i logosa tražim središte,
nepobitnu istinu o prazagrljaju
iz kojeg se rodio svijet.

U cjelini ljubavnog čina pojedinosti nestaju,
mješaju se mirisi, zvuci, okusi, boje.

Uranjam u strukturu kaosa.
Bestjelesna sam.
Senzualnost sama sebe ispisuje u dubini
tvoga pogleda.

Doživljavam pročišćenje nutrine,
zagrljaj duše i materije
i sigurnost povratka
u budnost.




Dijana Jelčić

- 06:36 - Komentari (13) - Isprintaj - #

petak, 20.01.2023.

Tajanstveni znak...





Ihtus, stari kršćanski simbol, akronim za izraz: »Isus Krist, Božji Sin, Spasitelj.«
riba, tajanstveni znak po kojem su se kršćani u tajnosti, u vrijeme rimskog carstva,
međusobno preoznavali







Skrivala sam se u njedrima tišine čuvajući dane i noći
u neizgovorenom razumjevanju prolaznosti vremena.
Neočekujući objavu svitanja sam promatrala ptice,
pučinu i pješčani žal. Iza korote je kucalo
razgoličeno srce.

Na graničju tišine i jecaja slušah baladu o isplakanim suzama.
U kapi sjećanja vidjeh tvoje lice. Tihovao si poeziju oceana.
Kasnije se dogodilo naglo ljeto. Skupljali smo školjke
u pijesku uvale djetinjstva, živjeli san Ivanjske noći.
Ogledao se u dubini tvog pogleda, u tvojim
očima boje moga sna.

Osjetih uzaludnost umiranja bez prisutnosti smrti,
mučenje, bezrazložno buntovništo mladalačke svijesti.
Na pijesku si ucrtao ribu, znak prepoznavanja srodnih duša.

Slavuj, koji je objavljivao lazur noći je utihnuo.
Sjenica je obznanila praskozorje novog sna.
Na žrtveniku mladog dana zlatna hostija.
Na pućini oceana vidjeh veliku ribu.

Ihtus, tajanastveni znak vjerovanja u rođenje ljubavi se ukazao u trenutku sretne budnosti.




Dijana Jelčić

- 07:17 - Komentari (20) - Isprintaj - #

četvrtak, 19.01.2023.

Iza nas valovi...







Jauk utrobe nutarnjeg svemira, urlik kaosa, porođajne muke prostora
i vrisak trenutka. Naslućivala sam priču postanka, sanjala je...
iza sedam brda, sedam dolina, osmoga dana,
u sazviježđu Lava rodio se pjesnik.







Tamo gore je sunce, tamo gore je beskraj i san.
Začuh titraje, osluhnuh, da to moje poludjelo srce kliče!

Zvijezde nad tvojim čelom ne mogu umrijeti
jer ljepotom neba okrunjena, u tvom podnožju
rijeka se jutrom oblaći, a ljubav bdije među zvjezdama
do noći, kada iz tvoje utrobe rikne vulkan nježnosti
i kamenom posteljom poteće naga želja pripadanja.

Desetljeća utkana u pitanja... odakle dolazi voda? Odakle dolazi ljepota?
Jesam li bol tvoga torza, prvi grijeh, uzročnica nemira ili san u tvojim očima?
Jesi li iluzija, poslanje bogova ili zbilja boje sna? U poeziji kapi titraju odgovori!

U koloni žigosanih prolaznošću
mi nerazumni robovi odkucaja srca,
mi u nemjerljivosti pod Suncem dlanova,
mi u nepostojanju istrošenih čestica vremena,
mi nestvarno stvarni godinama utjelovljujemo san.






Dijana Jelčić

- 08:18 - Komentari (10) - Isprintaj - #

srijeda, 18.01.2023.

U svetištu našeg vremena...






U vrtlogu nastajanja čovjeka vidjeh bibliotekara i goruću knjižnicu.
Aleksandrija spava, a drevne vrijednosti nestaju. Na obodu jutra
odgonetnuh tajnu odsutnosti iz trajanja, uzroke isplakanih suza,
metafore zavaravanja, a na ognjištu naše zbilje plamti vatra.
Svećenice, Vestalke, čuvarice kućnog ognja me pozivaju
na ples oko izvorišta sreće. U bjelini plamtečih želja
vidim Boga koji bdije nad pretakanjem ovoga
sada u ponovno sada. U blještavila se
nazire sveprisutnost božanske iskre,
moćnice obnavljanja trena sreće.





Na obzoru ucrtan krug, savršenstvo prostora,
usnuli anđeo čuvar, i ljestve prema vječnosti.
Sunce je došlo kasnije. Hladnoća na dlanovima,
akordi nenapisane pjesme i ti u praznini sklada
dodirnuše muk vremena.






Sunce u tvojim očima, iluminacija istine,
oćutih postojanost sreće u srcu, shvatih ljubav
se ne gleda očima, ona živi šapatom duše, njome
budimo usnule anđele u širini našeg svemira i iskrimo
kristalni most pun blještavih boja sretnoga trenutka spoznaje.
Osluhnimo odjek dijaloga djeteta sa čuvarima na vratima vremena,
u njemu se zrcali čarobnost neizgovorenog, u njemu vidimo svjesnost
ogrnutu svilenkastim velom pamćenja i osjećanjem osjećaja slobode koji
često mi odrasli, zreli, sveznalice i samo uvjetno mudri, tražimo izvan sebe.






Dijana Jelčić

- 09:19 - Komentari (15) - Isprintaj - #

utorak, 17.01.2023.

Jutros...






U uspomeni bujaju osjećaji, iskre sjećanja i radost.
Prisnost bez prisutnosti bilo čega drugog.
Sve je u nama u riječima, u smijehu
kojim pečatimo škrinju povjerenja,
u tišini kojoj darujemo kolorit
našeg vremena.







Pjesnik osmijeha, u domišljaju
novog sutra dalekog, a tako bliskog,
priča priču o ljubavi i sreći, nitima koje
slično laticama ruža drže svijet na okupu...




- 08:38 - Komentari (16) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 16.01.2023.

Bilo je kao u snu, a bila je java...









U krajoliku sna još uvijek otkrivam puteve na kojima smo se mimoilazili tražeći se. Neprohodnost guštare pune kamenih cvjetova u kojoj sam bila svila gnjezdo nespokoja je obrasla u niti zaborava. Tamo sam ostavila suze koje su se slijevale u vrtače tuge, nestajale u ponikvama žalopojki koje sam darivala samo crnim pticama, znamenju zlih slutnji. U mrtvilu nepokretnog vremena se zrak zgušnjavao u entropiju zatvorenog sustava bivstvovanja u razrušenoj kuli vjerovanja. Ispisivala sam bezbojnu ikonografiju nepostojećih svetosti na zidovima hrama u kojem je živjela tuga.





Vidjeh čarobno svjetlo sa Sinaja, vidjeh kako kameni cvjetovi cvjetaju ljepotom drevnih snoviđenja i povjerovah u magiju sudbine. Poveo si me kroz prašumu osjećanja, nevidljiva ruka je krčila put ka izvoru.

Bilo je kao u snu, a bila je java, bio je kraj prognanstva u samoću i početak života u krajoliku želja. Na maslinovoj gori je raspelo prokapalo krvlju da bi mi spoznali uskrsnuće ljubavi, šapnuo si mi izvodeći me tmine sjenki u zagrljaj svjetlosti. Tamne sjenke su kao crne ptice nestajale u svom nepostojanju obavijene nitima mreže zaborava. Osjetih kovitlanje svijesti i uzburkalost ponornica koje su dugo, predugo bile hranjene samo suzama. Oćutih kako se moje tijelo poti žudnjama i kako se u ponikvu čežnji slijeva poezija žuđenih dodira.






Šapatom si pripitomio moje sumnje, nježnošću oslobodio zarobljenu mene iz kaveza straha i poezijom ucrtao nove puteve na dlanu moga vremena.

- 07:17 - Komentari (14) - Isprintaj - #

nedjelja, 15.01.2023.

Odiseja uspomenama...





Trenutačno živimo nestvarno stvaran život... bez vanjskih izazova koji bude nova, radosna nadahnuća... pustili su ga doma do operacije... sada u tišini svitanja uz miris kave lutamo prohujalim vremenom... prisjetili se davnih strahova... povratka ždralova i nježnog mirisa proljeća...
Dan se pređom umilnih zraka slijeva u svjest... stihom i fotkama smo odživjeli davno vrijeme tihog umiranja...














Završili smo odiseju uspomenama, slijedimo vjetar koji razbija oblake i propušta bogove da bdiju nad tvojim životom.
Došla si s osmjehom u očima i buketom vjerovanja u rukama, buketom satkanim od skoro zaboravljenih snova.
I sada si hrabra i ubijaš strahove, širiš ljubav nad umornim srcem i učiš me da i ja ponovo vjerujem.

Osjetih pucanje kukuljice i srcem odapet let leptirice...

Dijana Jelčić

- 08:08 - Komentari (12) - Isprintaj - #

subota, 14.01.2023.

O prvoj ljubavi...





Davno su okopnili snjegovi s kojima su nestali tragovi naših koraka. Na vjetrometrini tuge su davno, shrvani vihorom vremena, umirali pupoljci ruža.
Srca su pokušavala održati zajednički ritam, ali u neskladu nije bilo prostora za ostvarenje sklada naših čežnji.





Nalet oluje u dušama je razbio kalež vjerovanja, tajna se izgubila između snijega i zvijezda, svetište je postalo gubilište, a nebo je ledenim suzama žalilo nad mrtvorođenom ljubavi. U nazirućem proljeću su se među procvalim ljubičicama još uvijek iskrile zaleđene suze i ja zaboravih zaustaviti snove.
U predvorju dana apsurdnost stvarnosti. Razlomljeno zrcalo kao Dalijeva slika tvog postojanja u meni. Bjesomučno sam okretala pješčani sat nadajući se reprizi sna. Uzaludno sam pokušavala zaustaviti nestajanje zrnaca u škrinji prohujalog vremena.





Nisam uspjela, pjesak se slijevao licem naših trenutaka, nestajao u vrtlogu oluje ruža i postajao pjesme kojima upitah sudinu odakle dolazi ljepota. Iz ljubavi, šapnu mi suđenica na vratima novog trenutka. Povjerovah joj i skupih disonance srca u konsonance poetike o tebi i meni. Izrastala je knjiga pjesama u koju pohranih vrijeme nastajanja i otapanja lednice.





Dijana Jelčić

- 06:36 - Komentari (9) - Isprintaj - #

petak, 13.01.2023.

Je li ljubav kazna?







Među zvjezdama se još uvijek zrcale konture tijela
koja je čuvar našeg vremena spustio na počeiak
i osvijetlio put ka ovome ovdje i ovome sada.
Nije nam odao tajnu o pejsažu iza duge.
Prepustio nas je sudbini koja nas uči
što je strah, tuga, bol i što je sreća

Predsokratovsko vrijeme ubija Sokrata,
lutam trgovima, čujem apologiju istine.
Svitanjem uma titra stara pjesma,
napisana u vremenu oluje ruža
ili u tragovima Erosa i Afrodite
negdje duboko u nama…





Treba dovoljno voljeti da bi mogli zbog ljubavi patiti,
da bi ljubav osjećali kao bol, kao nježnu tugu,
kao okrutnog ubicu snova, kao kradljivca
ljepote trentka, kao vatru koja peče,
kao zvijer koja ždere, da treba
dovoljno voljeti da osjetimo
da smo ta bol mi sami,
da smo ubojica,
kradljivac,
vatra,
zvijer mi sami, vječno zatvoreni u svojoj kobi i svojoj ćudi.


Nutarnji dijalog, sukob snova i stvarnosti,
tajanom ovijeno bezgraničje svijesti,
skrivena stvarnost, izmišljaji
paralelnih svjetova,
iluzija vremena..

Među oltarima naših svetišta,
plaha svjetlost voštanica
gradi most vjerovanja
u otajsvo ljubavi.




Dijana Jelčić

- 08:08 - Komentari (12) - Isprintaj - #

četvrtak, 12.01.2023.

Na žrtveniku života...





Poznajem li te?
pitam sjenku na mom ramenu.
Osjećam li te?
pitam kapljicu rose na tek procvaloj ruži,
taj čudesni biser vredniji od prohujalih godina.

Odgovaraš mi pjesmom koja boli, a divna do suza





Promatram umiranje zvjezda, u tom beskraju
tražim potvrdu ljepote. Tišina neba,
vrelo ljepote budi usnulo sunce,
odvaja dan od noći, san u
tvojim očima utjelovljuje
novo svitanje.

Prepoznajem te u sjaju zlatne hostije,
u ljubavi cvijetova i pčela, vjetra i peluda,
leptira i ruža, bjelini breza i suza neba,
u moći koja porađa proljeće,
u ljetnim žegama,
u jesenjim kišama,
u zimskim idilama.





osmijehom blažiš vrijeme čekanja na dobru vijest i potvrdu naših nadanja.

Dijana Jelčić

- 08:48 - Komentari (15) - Isprintaj - #

srijeda, 11.01.2023.

Čvorovi u makrameu vremena...





O životu mogu pisati vraćajući se u prošlost. Misao mi omogućava putovanje kroz vrijeme,
povratak do granice pamćenja, do onih nevezanih događanja u kojima sam bila
tek igračka vjetra, razigrano djete u kolopletu bajki, mjesečeva družica.
Stvarno odživljeni trenuci se isprepliću sa simfonijom snova,
vrtloži se imaginarna vretenica, miješa s vizijom postojećih
i nepostojećih prostora našeg vremena.
Pokušavam iz davno napisanog izvuči riječi kojima sam
oslikavala pojavnosti uma. Bilo je vrijeme oluje ruža,
vrijeme tihog umiranja pretoćeno u vrijeme
poezije ruža.





Tu si i kada te nema.
Osjećam te u snazi još ne otkrivenih mjesta, u kapima još neispijenog nektara,
u tek naslućenim sutonima, nedosanjanim snovima i iščekivanim svitanjima.
Naslućuješ li pripadanje u osjećajima koja nas ovijaju u klupko vječnosti?
Sjećam se puteva na kojima su ostali tragovi naših koraka.
Uspinjali smo se ka suncu, spuštali u dolinu suza,
zaustavljali na rondoima sudbine.
Ćutiš li zagrljaj u onoj točki svemira u kojoj se radja i umire istovremeno,
u kojoj se sanja san o snu u snu.





Mi smo čvorovi u makrameu vremena.

Dijana Jelčić

- 08:18 - Komentari (15) - Isprintaj - #

utorak, 10.01.2023.

Molitva...






Jutros iz njedara omamljenih tišinom izlijeću riječi… kao ptice iz oblaka… u njihovom lepetu naslućujem oluje i uragane… i onaj blaženi smiraj ljubičastih sutona u kojima se igramo riječima kao djeca staklenim perlama… izgovorene glasom ljubavi uranjaju u svijest… oblikuju se u osjećaj… u blaženstvo spoznaje…

Noćas pokušavah odgonetnuti znakovlje tišine snovitih pejsaža u kojima se susrećemo… to nije šutnja… nije muk… to su krilatice kojima u zbilji ne znamo značenje… riječi izvan misli… riječi utkane u tajac neizrecivih osjećanja… u milostivosti te ljepote vidjeh tvoj lik… obrise tvoga tijela uramljene riječima razumljive tankoćutnosti…





Nepostoje zapisi, nema pisanih svjedočenja, signiranih pjesama, to je poezija
ispisana usnama na koži, to je tajni ritam srca, načelo neopisivosti i neusporedivosti,
zaklada očuvanja intime, nevidljivo čvorište snova i zbilje… to smo jednostavno ti i ja…






Vjerujem u povratak na ona mjesta na kojima smo bili. Vjerujem u de javu, prepoznajem nas u slikama oslikanim na zidovima pečina, naslućujem nas u ikonama na zidovima svetišta. Svetost ljudskosti nije umirala smrću konačnosti, utkana je u metafiziku vječnosti.
Na žrtveniku sadašnjeg trenutka izgovaram molitvu Bogočovjeku... njegovo poslanje nas poziva na put pokore, na uspinjanje Golgotom da osjetimo snagu oprosta i moć bezuvjetne ljubavi... danas je taj dan, čeka te invazivan tretman... vjerujem u misao Meše Selimoviča...


Hodat ćemo bez razloga,
radovat ćemo se bez razloga,
smijat ćemo se bez razloga,
s jednim jedinim razlogom-
što smo živi i što se volimo.
A kud ćeš veći razlog.







Dijana Jelčić

- 07:07 - Komentari (24) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 09.01.2023.

Dijalog s nepoznatim...








Iz pjeska i pjene izranja silueta odsanjanih privida. Bijela golubica
kruži nad galijom prepunom neprocjenjivog blaga, u njemosti
tišine čujem otkucaje srca, iz podsvjesti izranja emocija
davno, jako davno zgusnuta u zaborav…

Bježeći od sebe vodih dijalog s nepoznatim, s prividom pjesnika…
tko si ti?, šapnuh viziji… znam, ti si ideja, pozvao si me u igru,
u igru pijeska i pjene... igra, besmislena riječ, pomislih.
"Zar je ljubav pijesak i pjena?" upitah
začuh šapat







Da, svijet je velik, a srce maleno,
prelazi planine, mora, rijeke i
onda zaspe na nekoj obali
pod zvjezdama.
Srce se budi.







Ta noć je bila zrcalo nečega nestvarnog, preslika izgubljenog neba.
Igrajmo se života, pozivao me. Ne igram, ove noći želim živjeti.
Noći ne ostavljaj samu svoju djecu, uvedi nas u san.

Ljubičasti dim se uzdizao iznad žrtvenika jutrenja,
igrao se vjetrom, lebdio ka nebu mladog dana,
širio miris mora, na dlanovima zore silueta
nepostojeće osamljenosti, začuh glas.







Dođi u san, budi sjaj sunca, sol na koži i bjelina žala, pozvao me je.
Dođi i budi rastvoreno jedro mojim sanjarijama, odgovorih.
Darovao mi je školjku, šapat snovitih dubina...


Dijana Jelčić

- 08:18 - Komentari (15) - Isprintaj - #

nedjelja, 08.01.2023.

U srcu života...






Ova katedrala je kopija ljudskog srca... bila je to sinhronost misli.
Poslušaj zvuk orgulja...
Pogledah u pravcu melodije, ali za orguljama nije sjedio nitko...
Ovo svetište je glazbeni instrument.
Gdje započinje svijet, upitah.
Postoji li zbilja ili je sve ovo samo san?... odgovorio si pitanjem.





Da, volim te i ništa više. U metaforama ozrcaljeni znaci nas u nama.
Kada bijela Luna krade san, sanjamo paralelne svjetove.
Ne zanima nas istina. Možda će jednoga dana osvanuti u našoj zbilji.
Sadašnjost je iluzija, budućnost tek vjerovanje, a prošlost samo sjećanje.





Naš život je bljesak sutonskog purpura,
zadnji odsjaj nepovratnog slijeda događanja.
Možda smo dok spavamo ipak budni tamo na mjestu događanja.
odkrivamo tajnu beskraja, vidimo nevidljivo mjesto smislenog besmisla…
pečat vatre postanka, žig savršenstva u nesavršenosti vjerovanja.

Na bezvremenom putovanju vremenom zaronili smo u srž svijeta…





Dijana Jelčić

- 08:48 - Komentari (10) - Isprintaj - #

subota, 07.01.2023.

Mirisi, zlato i tamjan...






Mirisi, zlato i tamjan, roman hrvatskog književnika Slobodana Novaka (1924. – 2016.) napisan 1967., a objavljen 1968.
Jedan je od najcjenjenijih romana hrvatske književnosti uopće. Često se navodi kao primjer egzistencijalističke književnosti. Ispripovijedan je kroz monolog glavnog lika Maloga. On na neimenovanom otoku sa suprugom Dragom njeguje bolesnu staricu Madonu, kontesu koja je nekoć bila vlasnica većine otoka. Umirovljeni je intelektualac i invalid Drugog svjetskog rata. Predstavnik poslijeratne generacije malodušnika koji više ni u što ne vjeruje. Mali se kroz monologe obračunava s komunističkim i katoličkim ideologijama, izgubivši vjeru i sve iluzije.
Radnja romana traje točno osamnaest dana, započinje nekoliko dana prije Božića 1965. godine i traje do Sveta tri kralja 1966. godine. Blagdan Sveta tri kralja otkriva nam i simboliku naslova romana. Važno je istaknuti da su u romanu najvažniji unutarnji svjetovi u kojima dolazi do sukoba ideala prošlosti i ideja budućnosti.







Patrick Süskind...
"Miris je uvjerljiviji od riječi, izgleda, osjećaja i volje. Od uvjerljive snage mirisa ne možemo se odbraniti, ona ulazi u nas poput zraka u naša pluća, ispunjava nas, prožima, protiv nje ne postoji sredstvo.
Mirisu se ne mogu oduprijeti, jer miris je brat duha. S njim ulazi u ljude, i oni se ne mogu braniti od njega ako žele živjeti. I miris ulazi u njih, prodire u samo srce, gdje jasno razdvaja naklonost od prezira, gađenje od slasti, ljubav od mržnje. ko vlada mirisima, vlada i ljudskim srcima."
Parfem: Povijest jednog ubojice.






Prva jutarnja kava, miris tišine, ponavljajući obred sretne budnost.





Prisjećam se koraka na spiralnim ljestvama zbilje, prvih zagrljajaja na podiju plesne dvorane. Miris svježe opranog rublja sušenog pod suncem na vjetru vremena, miris dunja u sobi praroditelja, ljubičica u proljeće, naranči, vanilije i cimta u u vrijeme došašča, tamjana i smirne u zlatu darova se učahurio u pamćenje. Poezija mirisa, još uvijek je tu, u meni.
Naše uspinjanje spiralnim ljestvama ka zrelosti je priča koju ispisujem lutajući koridorima lijepih uspomena. Osjećam omamljujući miris stvarnosti. Svilene niti grade mostove i sjedinjuju nas sa Suncem, Mjesecom i ovozemaljskim tlom, sa pješčanim žalom na kojem ostaju tragovi naših koraka i otvorene školjke iz kojih vadimo biserje sna.

Prelistavam srcem ispisanu ispovjest ljubavi, mirisi svitanja, zenita i sunoćja titraju u sjećanju. Sinestezija je to. U odaji ogleda vidim mirišljavu prošlost, u odaji odjeka čujem mirise prvih susreta...
Osjećam zagrljaj Amora i Psihe... ćutim moć emocionalnog pamćenja... poeziju mirisa u parfemu...




Dijana Jelčić

- 08:08 - Komentari (10) - Isprintaj - #

petak, 06.01.2023.

Sveta tri Kralja...






Riječi otrgnute iz vokabulara našeg vremena zgusnute
u titraj srca zaustavljaju dah, pretaču se u misao
i davno napisane pjesme. Na žrtveniku
uspomena plaha svjetlost voštanice.
Slavmo krunidbu ljubavi.

Na zidu svetišta se sjajem zlata grle sjene.
Sa oltara se širi miris tamjana i smirne.
Mirujem u nemiru trenutka.






Dva kalendara jedna istina. Istovjetnost blagdana,
ljubav ubrizgana u genetiku čovjeka, zagrljaj srodnih duša
Dopustimo da se ljubav rodi svaki dan iznova, jer Božić postaje vidljiv
u svakoj ljubavi među ljudima! Nek današnji dan bude radost, neka nas svaka
sreća prati. Anđeo sreće neka tebe, mene, nas vodi, neka otvara dveri mladom danu
slijevajući stazom sudbine znakovlje mira. Neka danas bude dan ritma srca i poljubaca...
Neka mladi dan grli zoru pa iako zora umire u narućju dana uvijek se radja nova, zato dopustimo





Sretno svima koji danas slave rođenje ljubavi... pravoslavnim vjernicima neka bude ugodna Badnja večer





Dijana Jelčić

- 10:10 - Komentari (11) - Isprintaj - #

četvrtak, 05.01.2023.

Iz zavjeta snova...





Jučer poslijepodne sam opet gledala film... Kao da sam dobila serum istine uronih u lednicu svijesti, zatomljena sjećanja. Dotaknuo me život lomljiv i nepredvidiv. Prolutah arhivom i pronađoh ovaj davno napisani tekst.





Gomilaju se misli, misaone slike, a naizgled zaboravljeni kaos dobija obličje. U sjećanje se vraćaju rečenice, izgovorene u pustopljinama nebitnosti, razvalinama prohujalog vremena, u rifovima besmisla. Zazvone glasovi davno izgubljeni u žamoru svakodnevice, odzvanjaju kao vrisak optužbe, jeka osmijeha, jecaj tuge, vapaj boli.

Prohujala nevažnost postaje bit ozrcaljenog sjećanja. Postajem sentimantalna, a onda se ta prolazna osjećajnost pretače u egzistencijalno, uranja u srž i postaje osjećaj uklesan u pamćenje. To je proces imenovanja bezimenosti, skidanje patine sa moždanih vijuga, nešto kao glancanje starog srebra, izranjanje iz ćulnog zaborava.

U takvim trenucima susrećem onu od sebe odbačenu sebe, onu koja je koračala rubom bezdana, izgubljenu u vihoru strahova, nevidljivu siluetu žene u koroti srca, plačljivu sjenu sebe same, obeshrabljenu ratnicu. Iz nutarnje nemoći preobraženu u okrutnicu trenutka.
Osjećam otupljenost osjetila, gubitak kontrole nad osjećanjima, zadah nagomilanog mulja u orbiti senzoričkog pamćenja.

Svijest i podsvjest na bojišnici intime. Svjesno ranjavam onu samosažaljivu sebe. U malim dozama joj ubrizgavam otrov skupljan u peharu misaonosti. Provodim je kroz koridore tmine u kojima su ostali njeni tragovi. Prisiljavam je da osjeti bol kojoj se podavala i bol koju je drugima zadavala, da spozna istinu o sebi mućenici i griješnici, o sebi bjegunici iz stvarnosti.

Samoranjavanje nije mazohizam, ono je eliksir koji oplemenjuje zbilju, rezultira odbacivanjem tereta prošlosti.

Iz zavjeta snova izranja jutro željeninih plavih daljina, prilaziš mi bestjelesan, ovijen aurom prisnosti, osjećam budnost mene u meni, rastapanje lednice zatomljenih godina, zgusnuće tužnih pojavnosti u bujicu zaborava.

I onda vrijeme ponovo poteče. Tada ćutim bitak vremena kojem se, svjesna svih svojih grijeha, sigurna u sebe vraćam.




Dijana Jelčić

- 08:28 - Komentari (7) - Isprintaj - #

srijeda, 04.01.2023.

Nježna je moć pamćenja...






Mali princ je novela francuskog pilota Antoinea de Saint-Exupéryja napisana 1943. godine. Ovo neveliko, ali iznimno duboko i nadahnjujuće djelo očaralo je čitatelje svih uzrasta diljem svijeta. Pročitah je davno i upitah se... Što meni znače zvijezde?
Krije li zviježđe oslikano na lazuru noći u sebi tajnu postanka?… iskričava svjetlost tihuje odgovor… ne razumijem ga… je li uopće važno razumjeti govor zvijezda?... postoji li mjera vremena određena trenutkom rođenja?... kada i u kojem djeliću vječnosti nas dotakne sjaj zvijezde pod kojom smo rođeni?... dotakne li nas uopće?... ipak kada pogledam u zvjezdano nebo one mi se smiješe i osmijehom potvrđuju istinu malog Princa.





prva pričest... bilo mi je devet godina... Drhturila je bojažljiva mladica na vjetru trenutka...






Godina 1967, doček nove godine...
Djetinjstvo na dlanu vremena romori smijehom, romori snom.
Odrastanje nas je odnijelo u druge svijetove,
ostala su sjećanja i želja nemoguće pretočiti u moguće.







Pedeset godina mature i mi tragači za kaležom istine,
ispunjali smo praznine u brazdama vremena,
zaustavljali se na obzoru pamćenja,
u mnoštvu prepušteni samoći,
kao otoci u bespuću života.
kao arhipelag povezani
poezijom oceana.







Stajali smo na krovu Milanske katedrale, nad nama osmijeh neba, upitah se...
Je li moguće u poetsko štivo pretočiti sjećanje srca i u njemu ozrcaliti svoju dušu?
Kako oživjeti nedodirljivo kovitlanje nutrine i sjediniti ga sa glazbom Pitagorinih sfera?

Osjetih neraskidivu vezu između čovjeka i zvijezda, moć zagrljaja duše i materije, neuništivu magiju vječnih mjena...
vjerujem u igru svjetlosti i tmine u kojoj naslućujem prvu i temeljnu istinu, zvjezdani preludij pretakanja sutona u svitanje,
vjerujem u ljepotu postojanosti vječne tišine, spoznajne tišine... božanske tišine… božanstvene tišine... slušam tišinu i znam...

Bez sjećanja ne bih osjećala vrijeme.
Tereti prošlih godina nestaju rasapom tišine u raskošu zapamćene ljepote.





Dijana Jelčić

- 08:58 - Komentari (10) - Isprintaj - #

utorak, 03.01.2023.

Svjetlost i pomilovanje...







Slušam tonove vjetra u vjetrenjačama osjećaja. Ta čudesna melodija me vraća u vrijeme onih putovanja koje sam s mukom preživjela u mladosti. Pjer, profesor književnosti, nas je uvodio u snove, koje smo školskim zvonom zaboravljali. Učio nas je da je ljubav sjedinjenje sna i jave, da su Dante i Beatriče personifikacija tog čudesnog osjećaja koji se ponekad krije u Kafkinom dvorcu koji sam pisac nije pronašao u sebi. nastavljam budna sanjati da se ne izgubim u misaonom labirintu, da ipak stignem do Kafkinog dvorca, da vidim empirejsku ružu i osjetim Danteov izmišljaj Raja i da oživim u njemu.


omamljena dahom samoće razgovarah s neznancem, vizijom čovjeka, prividom pjesnika…
Pozvao me u igru plavim daljinama i nedosanjanim snovima...
Dan je zalazio za planinu, srce se uspinjalo, padalo i usnulo pod zvjezdama
nasmiješenog neba.
Vidjeh iluziju sebe na vratima srca, Iluziju njega na vratima uma,
dva usamljenika pod nevidljivom svjetlošću,
jedno pod svjetlom omamljujuće čežnje.
drugo pod ledom zatomljene žudnje.





Na svom putu u raj, na vrhu čistilišta poeta presonificira svoju ljubav u osmjeh žene i s njom ulazi u sfere vječnog svjetla gdje se mješaju daljina i blizina i gube granice stvarnosti.






"Univerzum je sastavljen od bezbrojno malih univerzuma koji u sebi nose bezbroj još manjih i tako u nedogled do nas samih." šapnu dječak tonovima mjesećeve sonate.
"Ušli smo u rascvjetanu sferu vremena gdje kradljivac sna, polumjesecom kiti svoje čelo i suncem obasjava nebesku slavu na safirnoj livadi od zvijezda."odgovorih gledajući prema istočnom nebu.
"Tamo se rađa novi san i smjenuje onaj odsanjani."
"Slušaj, nečujni koraci noći još uvijek tišinom grle tek usnule oči neba."





Dijana Jelčić

- 07:07 - Komentari (12) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 02.01.2023.

Novo svanuće...




Prvi dan tek naćete godine... mirno poslijepodne i film Zameo ih vjetar... nakon dugo vremena odgledah ponovo film i sjetih se priča o početcima njegova prikazivanja...
unatoč pokojoj kritici, knjiga Margaret Mitchell bila je pravi fenomen, a jednak uspjeh postigao je i Oscarom nagrađeni film iz 1939. godine. Više od milijun ljudi stiglo je u Atlantu samo kako bi bilo dio svečane atmosfere na dan premijere. Guverner Georgije dan premijere proglasio je državnim praznikom, a gradonačelnik Atlante organizirao je tri dana povorki i zabava.


a onda i komentara na davno pročitanu knjigu...
"...veličanstvena oda američkom Jugu, jednom vremenu i njegovim ljudima, priča čiji je simbol bila i ostala nekonvencionalna i nesavršena junakinja, razmažena i hirovita, ali i neustrašiva i domišljata Skarlet O’Hara. Žena čiji je lik veći i od samog romana i zbog čije snage i u najtežim trenucima podsjećamo sebe da sutra zaista jeste novi dan."






Željela sam zaborav, pokušavala odagnati pamćenje. Sjećanje ima moć putovanja kroz vrijeme, vječnu povratnu kartu u trenutak. Otužna je to spoznaja bjegunice. Otišla sam u nepoznatom pravcu… u daljine…
Trčala sam poljima punim mirisa ne osjećajući proljeće… lutala gradom snažnih vjetrova… odmarala se na salinama oceana… konture uspomena su bile tu… utkane u plavetnilo neba … u kliktanje galebova… u pjeni morskih valova… u šapatu vjetra… gledale su me iz oblaka… iz romora kiše… iz bijelih pahuljica... tugovala sam…
Bilo je to zgusnuće neostvarenih želja, a ljubav iz lednice svijesti je pjevala odu zagrljaju... zagrljaj liječi i usrećuje... ostaju tragovi na dlanovima... koža pamti dodire... uramljuje ih u slike sretnih trenutaka...





Na nebu je zaiskrilo novo zviježđe. i jedna zvijezda padom dotaknu tišinu. Pogledah u nebo… zlatna hostija je izranjala na obzoru mladog dana…





Dijana Jelčić

- 09:09 - Komentari (10) - Isprintaj - #

nedjelja, 01.01.2023.

On je bio zaljubljen u ljubav...




Bože moj, kada bih imao još jedan komadić života… Ne bih pustio da prođe ni jedan jedini dan, a da ne kažem ljudima koje volim da ih volim. Uvjeravao bih svaku ženu i svakog muškarca da su mi najbliži i živio bih zaljubljen u ljubav.
Dokazivao bih ljudima koliko greše kada misle da prestaju da se zaljubljuju kada ostare, a ne znaju da su ostarili kada prestanu da se zaljubljuju.
gabriel garcia marquez...






Čitala sam njegovo oproštajno pismo, začudnu ispovijest čovjeka koji je svojim djelima obogatio knjižnicu svjetske literature. Svaka riječ se pretočila u dubinu svijesti, postajala jedno od tisuće sunca u galaksijama nutrine. Zaljubljena u ljubav osjetih buđenje nove svijesti.
Slušam glas onih koji me vole i pamtim riječi. To je glas istine. Sreća nije u oblacima nego na stazi kojom kročimo.





Više ne vrednujem vrijednosti nego značenja, spavam manje, a sanjam više. Noćas u snu vidjeh tri gracije, tri harite, tri ljupke, dražesne, umiljate sestrice, tri kčeri Zeusove, Aglaja, Eufrazija i Talija, tri znamena cjelovitosti Venerina vjekovanja, tri duše sjedinjene u zvijezdu vodilju na beskrajnom nebu našeg postojanja
Ovo je trenutak u kojem govorim istinu i šapućem žao mi je zbog svega do sada neizgovorenog, molim oproštaj za grubosti i zahvaljujem za ljubav, ljepotu i sve lijepe riječi. Svu tugu i sva nesretna stanja nacrtah na komadiću leda i zaljubljena u ljubav zbrajah godine dočekah izlazak sunca.

Budi se sunce, probudio se grad, budnost je tu, u tragovima odsanjanih godina…





Prijatelji dragi hvala vam što ste tu… sretno vam bilo tek naćeto mlado ljeto...

Dijana Jelčić

- 09:49 - Komentari (10) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>