Bilo je kao u snu, a bila je java...
U krajoliku sna još uvijek otkrivam puteve na kojima smo se mimoilazili tražeći se. Neprohodnost guštare pune kamenih cvjetova u kojoj sam bila svila gnjezdo nespokoja je obrasla u niti zaborava. Tamo sam ostavila suze koje su se slijevale u vrtače tuge, nestajale u ponikvama žalopojki koje sam darivala samo crnim pticama, znamenju zlih slutnji. U mrtvilu nepokretnog vremena se zrak zgušnjavao u entropiju zatvorenog sustava bivstvovanja u razrušenoj kuli vjerovanja. Ispisivala sam bezbojnu ikonografiju nepostojećih svetosti na zidovima hrama u kojem je živjela tuga.
Vidjeh čarobno svjetlo sa Sinaja, vidjeh kako kameni cvjetovi cvjetaju ljepotom drevnih snoviđenja i povjerovah u magiju sudbine. Poveo si me kroz prašumu osjećanja, nevidljiva ruka je krčila put ka izvoru.
Bilo je kao u snu, a bila je java, bio je kraj prognanstva u samoću i početak života u krajoliku želja. Na maslinovoj gori je raspelo prokapalo krvlju da bi mi spoznali uskrsnuće ljubavi, šapnuo si mi izvodeći me tmine sjenki u zagrljaj svjetlosti. Tamne sjenke su kao crne ptice nestajale u svom nepostojanju obavijene nitima mreže zaborava. Osjetih kovitlanje svijesti i uzburkalost ponornica koje su dugo, predugo bile hranjene samo suzama. Oćutih kako se moje tijelo poti žudnjama i kako se u ponikvu čežnji slijeva poezija žuđenih dodira.
Šapatom si pripitomio moje sumnje, nježnošću oslobodio zarobljenu mene iz kaveza straha i poezijom ucrtao nove puteve na dlanu moga vremena.
|
