Nježna je moć pamćenja...
Mali princ je novela francuskog pilota Antoinea de Saint-Exupéryja napisana 1943. godine. Ovo neveliko, ali iznimno duboko i nadahnjujuće djelo očaralo je čitatelje svih uzrasta diljem svijeta. Pročitah je davno i upitah se... Što meni znače zvijezde?
Krije li zviježđe oslikano na lazuru noći u sebi tajnu postanka?… iskričava svjetlost tihuje odgovor… ne razumijem ga… je li uopće važno razumjeti govor zvijezda?... postoji li mjera vremena određena trenutkom rođenja?... kada i u kojem djeliću vječnosti nas dotakne sjaj zvijezde pod kojom smo rođeni?... dotakne li nas uopće?... ipak kada pogledam u zvjezdano nebo one mi se smiješe i osmijehom potvrđuju istinu malog Princa.
prva pričest... bilo mi je devet godina... Drhturila je bojažljiva mladica na vjetru trenutka...
Godina 1967, doček nove godine...
Djetinjstvo na dlanu vremena romori smijehom, romori snom.
Odrastanje nas je odnijelo u druge svijetove,
ostala su sjećanja i želja nemoguće pretočiti u moguće.
Pedeset godina mature i mi tragači za kaležom istine,
ispunjali smo praznine u brazdama vremena,
zaustavljali se na obzoru pamćenja,
u mnoštvu prepušteni samoći,
kao otoci u bespuću života.
kao arhipelag povezani
poezijom oceana.
Stajali smo na krovu Milanske katedrale, nad nama osmijeh neba, upitah se...
Je li moguće u poetsko štivo pretočiti sjećanje srca i u njemu ozrcaliti svoju dušu?
Kako oživjeti nedodirljivo kovitlanje nutrine i sjediniti ga sa glazbom Pitagorinih sfera?
Osjetih neraskidivu vezu između čovjeka i zvijezda, moć zagrljaja duše i materije, neuništivu magiju vječnih mjena...
vjerujem u igru svjetlosti i tmine u kojoj naslućujem prvu i temeljnu istinu, zvjezdani preludij pretakanja sutona u svitanje,
vjerujem u ljepotu postojanosti vječne tišine, spoznajne tišine... božanske tišine… božanstvene tišine... slušam tišinu i znam...
Bez sjećanja ne bih osjećala vrijeme.
Tereti prošlih godina nestaju rasapom tišine u raskošu zapamćene ljepote.
Dijana Jelčić
|
